Napisali: Jana Bali i Borut Černelić

Snimili: Anur Hadžiomerspahić, Edvin Kalić i Igor Stažić

- Kad odrastate u Sarajevu teško je ne otkriti sevdah. A mene je baš uzeo pod svoje. I to traje… i trajat će do kraja moga života, kazala nam je kraljica sevdaha koja izaziva ne samo "narodnjačkim" izborom, već i odabirom pjesama koje potpisuju i Predrag Žika Tozovac, Kemal Monteno, Zdravko Čolić, Vladimir Kočiš Zec, Safet Isović, Johnny Štulić... Ona je od glazbe iz bivše države probrala ono najbolje, čisto vrhnje i zapravo je svojevrsni podsjetnik na vremena u kojima je bilo i lijepih trenutaka, nadahnutih pjesama i nezaboravnih vibracija. U dva sata koliko je koncert trajao malo je tko i pomislio da nas je Amira glasom vodila kroz prostore koje povezuju slični jezici, kulture, običaji, gdje nerijetko ni primijetite gdje počinju, a gdje nestaju razlike. Amira Medunjanin obojila je koncerte i bitno širim glazbenim vizurama, jer poslužila se i nevjerojatnom umješnošću i izvanserijskim talentom za jazz kojeg posjeduje Bojan Zulfikarpašić. Rođeni Novosađanin bravurozno je Djurdju preselio u jazz vode, no ipak je dozvolio da se i Ante Gelo poigra s raskošnom orkestracijom za gudače. I upravo je ovaj zagrebački dečko najzaslužniji za ovogodišnji program Amire Medunjanin, jer on je taj koji je dodatno oboja ton i nadopisao partiture za "klasične" gudačke instrumente, glasovir, gitaru... Briljirao je Ante Gelo i kao solist na gitari, a vrhunac večeri bila je Amirina i njegova dominacija u interpretaciji i jednoj posve neobičnoj verziji Johnny Štulićeve pjesme "Ako znaš bilo što". Što li je samo Azrinoj kultnoj izvedbi uradio Gelo, a i Amira uz čarobno uigran gudački orkestar kojeg su, zanimljivo, činile isključivo glazbenice. Johnnyjev glas bio je jasno liričan, no žestoke električne i bas gitare uz nametljive bubnjeve činile su ovu pjesmu nabijenom energijom i nekako u nesrazmjeru s Johnnyjevom senzibilnošću. Amira, Gelo i društvo na zagrebačkim koncertima donijeli su jednu sasvim drukčiju "Ako znaš bilo što". Tako to rade pravi majstori interpreti, solisti, aranžeri koji su orkestrirajući podarili ovoj skladbi jednu sasvim novu, drukčiju dimenziju. Za naježit' se je bilo slušati i Johnnyja, a Amira i Gelo, uz svoje su glazbenike, dotaknuli najtanje strune. I nije im bez vraga Štulić dozvolio da pjevaju njegove pjesme. Učinio je presedan, jer gotovo u pravilu ne samo da nije sretan kad netko izvodi njegove pjesme, već čini sve da im to i zabrani. Mora da se i njemu to sviđa, a potvrde vrhunske Amirine izvedbe stižu i u gotovo 2,7 milijuna objava na YouTubeu. Ante Gelo izvornu je "hard core" pjesmu u trajanju od 3,5 minute nadopisao za gotovo novih četiri minute i to samo kakvih. Uvodno, nježno i tiho gitaristički krči prostor Amiri koja iz takta u takt pojačava ritam i opet nas prepušta u Geline gitarističke bravure, koje su ovaj put svojevrsna žestoka klasičarska kombinacija s glazbenim motivima Andaluzije. - Ma odvalio sam ja kao klinac na Štulića. Svirao sam ga dan noć i ovo mi je sad kao svojevrsni ispušni ventil, kazao nam je nakon koncerta hrvatski glazbenik koji je iz mjeseca u mjesec sve popularniji i poznatiji i kojeg oni koji ga dobro poznaju nazivaju i hrvatskim Lionel Brockman Richem!

Vješto je sve to Amira pripravila i nije nimalo čudno što je karte za dva zagrebačka koncerta prodala u samo nekoliko dana i puna dva mjeseca prije njihova održavanja. Da je bilo moguće mogla je ona i deset dana za redom pjevati u Lisinskom. I kao što su Vegeta, Kokta, Radenska, rum štangle, Kalodont, Životinjsko carstvo, Eva sardine, 29. novembar mesni narezak, Gavrilovićeva pašteta bili i ostali dobri, tako su i Amirine skladbe bile one vezivno tkivo koje je podsjećalo da ono što je dobro opstaje.

Publika i kritika slažu se da je Amira Medunjanin trenutačno vjerojatno najbolja pjevačica sevdalinki i ne samo njih. Lijepa, odmjerena, karizmatična – divan je spoj upečatljive pojavnosti i strasne izvedbe. U isto vrijeme posvećena tradiciji i otvorena novim pravcima u glazbi. “Sjajna je, ne samo zbog svoga čistog i bolnoga glasa, već i zbog načina na koji drži ravnotežu između poštovanja prema starinskoj izvedbi i eksperimenta”, napisao je Robin Denselow u Guardianu, a posebno je dobre kritike dobila za svoj posljednji album "Damar". Hrvatska ju je publika imala privilegij čuti u Zagrebu 14. i 16. travnja na koncertu u kultnom Vatroslavu Lisinskom i opet je oduševila a da je mogla i deset bi dana pjevala i punila publikom hram hrvatske glazbe

Prvi susjedi su nam bili labudovi na jezercu koje u kompleksu studija. Ono što me najviše privuklo da snimim album u takvom okruženju je tišina koja vlada prostorom

Stalno imam tremu pred nastup i mislim kako nisam potpuno svjesna da se to meni događa. Svaki nastup je jednako važan i u tom smislu mi je teško biti rutiner

Iako je slave i pišu joj hvalospjeve, Amira Medunjanin kaže kako ne voli titule, naročito ne u sferi glazbe: “Za mene sevdah predstavlja slobodu i smatram se privilegiranom što mogu s ljudima podijeliti ljubav prema glazbi.”

Riječ “sevda” na turskome jeziku znači ljubav, ljubavna čežnja, a sevdalinka je melankolična, emotivna glazbena forma nastala u urbanim sredinama srednjovjekovne Bosne, najčešće “ljubavna priča”. No neobično je što je tako mlada pjevačica karijeru posvetila tradicionalnoj glazbi.
“Kada čujete sve te divne pjesme, shvatite svu ljepotu sevdalinki, bez obzira na godine”, kaže Amira. Smatra kako je to jedan od načina da se pjesme sačuvaju od zaborava i tvrdi da sevdah nikako nije rezerviran za starije generacije.

No Amira je našla način kako dodati svježinu ovoj formi. Osim što je sama otvorena prema eksperimentiranju, hibridnim formama, koketiranju s jazzom i ostalim glazbenim pravcima, kaže da jako puno ovisi o suradnicima i uvijek joj je važno da su “na istoj frekvenciji”.

Od 2003. surađuje s brojnim glazbenicima koji i sami imaju uspješnu solističku karijeru, a ona ih smatra vrhunskim umjetnicima od kojih je puno naučila o glazbi općenito. Posljednjih nekoliko godina najviše surađuje s Antom Gelom, Bojanom Zulfikarpašićem i Zvonimirom Šestakom. Sa Zulfikarpašićem, izvrsnim jazz pijanistom, nastupa od 2009., kada ga je u Sarajevu upoznala na njegovu koncertu.

“Što se tiče poimanja glazbe, mislim da smo na istim valnim dužinama. Oboje smo u djetinjstvu imali priliku upoznati ovdašnju tradicionalnu glazbu. I volimo improvizirati. Da, on je vrhunski jazz pijanist i kompozitor i puno eksperimentira, što mi potpuno odgovara. A ja ne volim nikakve granice i bježim od 'fajliranja' glazbe po žanrovima.”

Glazba kao životna energija

Iako Amira kaže da će posljednje dvije tri godine najviše pamtiti kao godine u kojima je upoznala mnogo dobrih ljudi širom svijeta i regije, ali i u kojim je imala i dosta obaveza i pomalo se umorila. Svjetska glazbena scena nju će sigurno pamtiti po iznimnom albumu “Damar”, koji je Transglobal World Music Chart svrstao među 40 najboljih albuma 2017. godine.

Riječ “dammar” ima više značenja – životna energija, živac, puls… A na pitanje o osobnome značenju toga pojma Amira strasno odgovara: “Iskreno, bez glazbe ne bih bila ono što jesam. A sama glazba u meni budi svaki damar.”

Album je sniman u Real World Studiosu Petera Gabriela u Velikoj Britaniji, daleko od gradske gužve, što je samo po sebi bilo divno i neuobičajeno iskustvo. Rezidencijalni glazbeni studio nalazi se u selu Box, u koje malotko navrati, osim ako ima posla u studiju, što umjetnicima osigurava savršen mir.
“Prvi susjedi bili su nam labudovi na jezercu koje se nalazi u kompleksu studija. Ono što me najviše privuklo da snimim album u jednome takvom okruženju je tišina koja vlada prostorom. I veoma mi je drago što smo tu tišinu uspjeli zabilježiti na nosaču zvuka.”

Studio je savršeno dizajniran i ima svu opremu za vrhunsko snimanje te vrlo stručno osoblje, a Amira izdvaja inženjera zvuka Olija Jacobsa, ali i francuskoga chefa Jeromea koji im je spravljao senzacionalna jela. “Sve mi je bilo kao u snu. I nije nam trebalo puno vremena da snimimo pjesme. Nekoliko dana. A mogla sam ostati godinu, toliko mi je bilo lijepo”, prisjeća se sa sjetom.

Ovo je prvi album na kojemu je snimala nove autorske pjesme. Osim sedam tradicionalnih, na njemu su i dvije autorske pjesme, jedna Damira Imamovića, s kojim već dugo surađuje i naslovna pjesma Boška Jovića, koji je uglazbio stihove Marije Karaula-Krznarić.

Na “domaćem terenu”

Sa Zagrebačkom filharmonijom Amira je prvi put nastupila pretprošle godine na humanitarnom koncertu, zajedno su izveli dvije pjesme, a u ožujku prošle godine u dvorani “Vatroslav Lisinski” održali su veliki zajednički koncert. Ne krije kako ju je to radovalo i nada da će se suradnja nastaviti.

“Moram, prije svega, zahvaliti ravnatelju Zagrebačke filharmonije Mirku Bochu što je ovaj projekt uvrstio u zvanični program koncertne sezone. No, najveću zahvalnost zaslužuje Ante Gelo koji je inicirao cijelu priču i napisao sjajne aranžmane. Već sam surađivala s pojedinim glazbenicima iz Filharmonije, ali nikada prije nismo imali cjelovečernji koncert. Istina je da sam privilegirana, jer ovo je bila izuzetna prilika da na sceni budem s kompletnom Filharmonijom. Posebno mi je drago što je ravnatelj bio Alan Bjelinski, koga sam upoznala prije nekoliko godina na jednome zajedničkom koncertu.”

Nakon koncerta u “Lisinskome”, nastupila je u “Sava centru” u Beogradu, sa Zagrebačkim solistima, s kojima je nastupala u dvorani “Vatroslav Lisinski” prošle godine. Nakon toga uslijedili su koncerti u BiH, a onda ponovno ide u Zapadnu Europu… I eto je ponovo u Zagrebu gdje je otpočela i prošlogodišnju turneju. Kako najavljuju i opet će sličnim stazama.

Iako djeluje vrlo samouvjereno i suvereno vlada scenom, odaje i da nije posve opuštena prije svojih nastupa. “Stvarno se radujem svakom koncertu i ne mogu ga dočekati. Ali to je i velika odgovornost. S Filharmonijom sam u Zagrebu bila sretna što nas je bilo puno na pozornici pa sam znala da ću se, krene li nešto krivo, imati gdje sakriti. Možda iza klavira ili violončela…”, smije se.

Naravno da se Amira nije skrivala, već naprotiv svojim melodioznim snažnim glasom oduševila publiku, no, za Amiru je svaki koncert zaista posebna priča. “Stalno imam tremu pred nastup i mislim kako nisam potpuno svjesna da se to meni događa. Svaki nastup jednako je važan i u tome smislu mi je teško biti rutiner. A bilo je jako puno magičnih trenutaka.”

Sevdah kao sudbina

Impozantna svjetska karijera, a još uvijek ima tremu? Iako je to možda teško povjerovati, Amira nas podsjeća kako nije oduvijek bila u glazbenim krugovima. Dvanaest je godina radila u Europskoj komisiji u Sarajevu, imala je siguran i relativno dobro plaćen posao, s izgledima da ode u Bruxelles, no jednoga je dana odlučila sve ostaviti i posvetiti se pjevanju. To nije bila laka odluka.
“Iskreno, baš sam se borila da ostanem u realnom svijetu, ali nije išlo. Srce kaže jedno, a um diktira drugo. No, možete se opirati koliko hoćete, ali ne možete dugo. To se samo dogodilo preko noći i nisam oklijevala ni sekundu. Ono, kako se kaže – kada vam pukne film”, prisjeća se.

No nijednom nije požalila zbog svoje odluke. Iako je odrasla uz novi val i glazbu 80-ih, sevdalinke su uvijek bile tu.

“Kada odrastate u Sarajevu teško je ne otkriti sevdah. A mene je baš uzeo pod svoje. I to traje… i trajat će do kraja moga života.”

Prvi koncert imala je u Velikoj Britaniji, ne samo zbog toga što ondje ima puno istomišljenika i prijatelja, nego i stoga što je World Music scena vrlo jaka pa je mogla doprijeti do većega broja ljudi. Priznaje da joj se Velika Britanija sviđa i voli tamošnji humor, a svake godine od 2004., kada je objavila prvi nosač zvuka, ondje ima barem jedan nastup. Tako je 2011. pjevala u predivnoj katedrali St Paul’s u Londonu s Tigranom Aleksanyanom, porijeklom iz Jermenije, što pamti kao nezaboravan trenutak.

“Prije nastupa nismo probali, samo smo se dogovorili koju pjesmu ćemo izvesti. A nije trebalo ništa ni probati, jer Tigran je maestralan glazbenik.”

Možda upravo zahvaljujući njoj, u Velikoj Britaniji dobro su upoznati sa sevdahom.
“A London volim jednako kao i Sarajevo i posljednjih petnaest godina svi putevi me tamo vode.”

Sevdah je dom

Samo prošle godine proputovala je velik dio svijeta – od Taiwana do Sjeverne Amerike i Kanade. Na putu je i po dvjesto dana u godini, ali za nju je dom “ondje gdje se dobro osjećam, samo je bitno da ste okruženi dobrim ljudima”.

A njezina otvorenost, iskrenost i strast garancija su da je oko nje uvijek puno takvih ljudi. Društvene mreže pomažu joj da bude u kontaktu s prijateljima širom svijeta.
“Svi smo uvezani u grupu i lakše je i brže komunicirati nego da se zovemo telefonom.”

Facebook smatra dobrim načinom promocije i informiranja, pa često objavljuje najave koncerata i drugih događanja, live feedove, fotografije s koncerata i putovanja, a ponekad stavi i pjesme glazbenika koji su joj dragi. Naprimjer Gregory Portera.
“Posjeduje nevjerojatnu lakoću u interpretaciji. Gledala sam ga uživo nekoliko puta i uvijek me nanovo oduševi svojom spontanošću.”
No ima dugu play-listu, ali kaže da vjeruje kako je u pitanju podsvijest, “ono što mi duši treba da poslušam u određenome trenutku”.

Ipak, kaže da žali što toliko vremena provodimo na društvenim mrežama. I što se čini da se nešto nije ni dogodilo ako nije objavljeno na Facebooku, Twitteru ili nekoj drugoj mreži.
“Ali, mogu vam reći kako se dobro snalazim, s obzirom na to da sam iz generacije koja je koristila stari Iskrin telefon s brojčanikom. Onaj kada prvo podignete slušalicu i počnete okretati brojčanik I tako zovete nekoga. A onda, poslije trećega okretanja, zaboravite broj koji ste trebali nazvati”, smije se.

No kada je slobodna, Amira živi “običan”, pravi život.
“Većinu vremena sam u pidžami i ne radim ništa posebno. A kad izađem iz pidžame, odem na kavu s prijateljima i na trening. Čini se dosadno, ali i nije. Toliko toga se skupi dok sam na putu i treba mi vremena da sve te dojmove procesuiram.”

Teško će je glazba ikada zamoriti jer joj je utjecaj koji glazba ima na zbližavanje i razumijevanje ljudi najveći poticaj.
“Kroz glazbu upoznajem mnoge divne ljude i svaki susret me obogaćuje prije svega kao čovjeka. Bez glazbe ovaj svijet bio bi turobno mjesto.”

A za Amiru ta je glazba neporecivo i nepovratno sevdah.
“Ništa važnije od ljubavi nema. Ako je čovjek spreman to prihvatiti svim svojim bićem, svijet je potpuno drugačije mjesto. Treba tu i hrabrosti i požrtvovanja. I mnogo puta nema sretnoga završetka. Sevdalinke su pjesme o ljubavi, i sretnoj i nesretnoj. I to je ono što čovjek pamti, što čovjek čuva. I na kraju, kad u životu podvučete crtu, ljubav je ta koja ostaje.”

Originalni interview:

Diva ste sevdaha – kako Vi sebe vidite na toj sceni? Što je za vas sevdah? Vrlo ste mladi, a sevdah često poistovjećujemo s tradicijom i automatski sa starijim generacijama – dajete li mu vi neku novu svježinu, kako?

Ne volim nikakve titule, a naročito mi se ne dopadaju u sferi glazbe. Za mene Sevdah predstavlja slobodu i smatram da sam privilegirana što mogu podijeliti s ljudima ljubav prema glazbi. I tradicionalnu glazbu ne slušaju samo starije generacije. Kada čujete sve te divne pjesme, shvatite svu ljepotu sevdalinki, bez obzira na godine. A što se tiče “svježine”, svaki interpretator ima svoje viđenje tradicionalne glazbe. To je jedan od načina da se pjesme sačuvaju od zaborava.

Po čemu ćete najviše pamtiti proteklu 2017. godinu? Možda po iznimnom uspjehu albuma "Damar" koji je svrstan među 40 najboljih u 2017. godini u svijetu po izboru Transglobal World Music Charta ili po nečem drugom... osobnijem, vama privatno važnijem?

Prošle godine sam imala puno obaveza i mogu reći da sam se malo umorila. Ali, upoznala sam puno dobrih ljudi širom svijeta i regiona s kojima sam ostala u kontaktu. Mislim da bih to mogla izdvojiti u 2017. godini.

Spomenuti album sniman je u studiju Petera Gabriela Real World Studios u Velikoj Britaniji. Kakvo je to bilo iskustvo?

Muzički studio je smješten daleko od gradske gužve. Prvi susjedi su nam bili labudovi na jezercu koje se nalazi u kompleksu studija. Ono što me najviše privuklo da snimim album u jednom takvom okruženju, je tišina koja vlada prostorom. I veoma mi je drago što smo tu tišinu uspjeli zabilježiti na nosaču zvuka.

Zašto ste odlučili snimati album upravo tamo? Neki bi rekli - pa studio je studio gdje god se nalazio... Po čemu je upravo Real World za Vas bio toliko inspirativan? Kakve ste to čarobne uvjete za rad tamo imali?
Koliko je trajalo snimanje?

Rezidencijalni glazbeni studio se nalazi u selu Box. Inače, slabo tko navrati u to selo, osim ako nema posla u studiju. Tako da vam nitko ne može smetati. Studio je savršeno dizajniran i posjeduje svu potrebnu opremu za vrhunsko snimanje. Veoma stručno osoblje u studiju, i moram napomenuti inženjera zvuka Olija Jacobsa (Oli Jacobs) koji nam je puno pomogao u svim fazama snimanja. A da, tu je bio i francuski chef, Jerome, koji spravlja senzacionalna jela. Tako da mi je sve bilo kao u snu. I nije nam trebalo puno vremena da snimimo pjesme. Nekih par dana. A mogla sam ostati jedno godinu, toliko mi je bilo lijepo.

Što je Damar?

Damar riječ ima više značenja, npr. životna energija, živac, puls, itd. Ali, vjerujem da Vas više interesira meni predstavlja ta riječ i zašto sam tako naslovila album. Iskreno, bez glazbe ne bih bila osoba ono što jesam. A sama glazba u meni osobno budi svaki damar.

Na albumu se nalazi sedam tradicionalnih pjesama i dvije autorske Damira Imamovića i Boška Jovića - jeste li i ranije surađivali s Damirom Imamovićem? Kako birate svoje suradnike?

Već dugo vremena surađujem s Damirom Imamovićem, ali ovo je prvi put da surađujemo na ovakav način. Pored te pjesme, snimila sam i naslovnu numeru na albumu “Damar” za koju je stihove napisala Marija Karaula - Krznarić, a za glazbu je bio zadužen Boško Jović. Do ovog albuma nisam snimala nove autorske pjesme, tako da Vam i ne mogu puno reći o načinu odabira pjesama.

Koliko o suradnicima s kojima u određenom trenutku - koncertu - albumu - surađujete ovisi u kom smjeru će ići vaša interpretacija?

Od 2003. godine surađivala sam s brojnim glazbenicima i iskreno mi je drago što sam imala priliku upoznati sve te vrhunske umjetnike. Suradnja je bila na obostrano zadovoljstvo i mislim da sam puno naučila o glazbi općenito. U ovom trenutku najviše surađujem s Ante Gelom, Bojanom Zulfikarpašićem i Zvonimirom Šestakom. Već nekoliko godina nastupamo zajedno, s tim da s Bojanom nastupam od davne 2009. godine. I da, ovisi puno o umjetnicima s kojim surađujete. Vjerujte mi da sam sretna da mogu nastupati s njima, jer svima nama je glazba prioritet i svi smo na istim frekvencijama.

Kako zapadnjaci razumiju sevdah i gdje ste izvan ovih naših prostora najslušaniji i najpopularniji? Ili možda najshvaćeniji?

Da, dobro pitanje. Uglavnom su upoznati sa Sevdahom, i shvaćaju o čemu je riječ. Možda bih ovom prilikom izdvojila Veliku Britaniju, s obzirom na to da tamo imam nastupe svake godine i to još od prvog objavljenog nosača zvuka 2004. godine.

Koliko glazba može utjecati na zbližavanje i razumijevanje ljudi u svijetu pa onda i na našim prostorima?

Uveliko utječe i to nitko ne može promijeniti. Meni je osobno to najveći poticaj da se nastavim baviti glazbom. Kroz glazbu upoznajem mnoge divne ljude i svaki susret me obogaćuje kao čovjeka prvenstveno. Bez glazbe ovaj svijet bi bio jedno turobno mjesto.

Iako ste odrasli uz novi val i glazbu 80- ih... posvetili ste se tradicionalnoj glazbi...Je li ona oduvijek bila uz Vas ili ste je istinski otkrili tek kasnije?

Da, sevdalinke su uvijek bile tu. Od mog ranog djetinjstva. Kada odrastate u Sarajevu, teško je ne otkriti Sevdah. A mene je baš uzeo pod svoje. I to traje…i trajat će do kraja mog života.

Kako biste Vi definirali sevdalinku? Što ona Vama znači?

Ništa važnije od ljubavi nema. Ako je čovjek spreman da to prihvati svim svojim bićem, svijet je potpuno drugačije mjesto. Treba tu i hrabrosti i požrtvovanja. I mnogo puta nema sretnog završetka. Sevdalinke su pjesme o ljubavi, i sretnoj, i nesretnoj. I to je ono što čovjek pamti, što čovjek čuva. I na kraju kada u životu podvučete liniju, ljubav je ta koja ostaje.

Dvanaest godina radili ste u Europskoj komisiji u Sarajevu, dakle imali ste siguran i relativno dobro plaćen posao, mogli ste otići raditi u Bruxelles no jednoga dana odlučili ste ostaviti sve to i posvetiti se pjevanju. Koji je bio ključni trenutak… breaking point za ovu odluku?

Da. Ono što kažete kada vam pukne film. Iskreno, baš sam se borila da ostanem u realnom svijetu, i nije išlo. Srce kaže jedno, a um diktira drugo. Ali, možete se opirati koliko hoćete, ali ne možete dugo. To se samo dogodilo preko noći i nisam oklijevala ni sekunde.

Prvi koncert imali ste u Londonu - kako to?

U Velikoj Britaniji sam počela s promocijom tradicionalne glazbe, jer tamo imam puno istomišljenika i prijatelja. A, World Music scena je veoma jaka i važno mi je bilo da krenem na ovaj put, kako bih mogla doprijeti do većeg broja ljudi. S druge strane, lijepa je zemlja, a volim i njihov humor. Svake godine imam barem jedan nastup. Posljednji album sam snimila u Engleskoj i vjerojatno ću nastaviti u tom smjeru. A London volim jednako kao i Sarajevo i posljednjih petnaest godina svi putevi me tamo vode.

2011. pjevali ste u velebnoj St Paul’s katedrali u Londonu - kako pamtite taj nastup?

Da, nezaboravan momenat. Nastupila sam s Tigranom Aleksanyanom koji je porijeklom iz Jermenije. Prije nastupa nismo probali, samo smo se dogovorili koju pjesmu ćemo izvesti. A nije trebalo ništa ni probati, jer Tigran je maestralan glazbenik.

Postoji li neki koncert kojeg ćete se uvijek sjećati zbog iznimne povezanosti s publikom...kada se desi onaj neponovljivi magični trenutak..ili je on u Vašem slučaju višestruko ponovljiv?

Svaki koncert je posebna priča. Vidite, ja ne dolazim iz glazbenog svijeta. Konstantno imam tremu pred nastup i mislim da nisam u potpunosti svjesna da se to meni događa. Svaki nastup je jednako važan i u tom smislu mi je teško biti rutiner. A magičnih trenutaka je u mom slučaju bilo jako puno. Na koncertima upoznam mnoge divne ljude i to me dodatno obogaćuje. Zaista ne mogu se odrediti po tom pitanju. Bojim se da ako krenem da nabrajam, da će to malo potrajati.

Jedan od članova vašeg pratećeg banda je i izvrstan jazz pijanist Bojan Zulfikarpašić? Možda bismo mogli reći da je on jazzist koji voli koketirati s tradicijskom glazbom, a Vas put vodi u suprotnom smjeru... Jeste li se zbog toga našli? Koliko ono što vi radite ima poveznice s jazzom?

Ne radi se ovdje o pratećem bandu. Već dugo vremena surađujem s glazbenicima koji imaju uspješne solo karijere. Bojana Zulfikarpašića sam upoznala u Sarajevu na njegovom koncertu i od tog momenta naša suradnja traje. Što se tiče poimanja glazbe, mislim da smo na istim valnim dužinama. Oboje smo u djetinjstvu imali priliku upoznati tradicionalnu glazbu s ovih prostora. I volimo improvizirati. Da, on je vrhunski jazz pijanist i kompozitor i puno eksperimentira, što meni u potpunosti odgovara. A ja ne volim nikakve granice, i bježim od fauliranja glazbe po žanrovima.

Planirate i koncert u Beogradu – hoće li biti još koncerata u regiji, je li to mala turneja?

Da. Nakon koncerta u Lisinskom, 18. ožujka nastupam u Sava centru. Ponovno imam priliku surađivati sa Zagrebačkim solistima, s kojim sam nastupala u dvorani Vatroslav Lisinski prošle godine. Nakon toga, slijede koncerti u BiH, pa onda ponovno u Europu.

Koju glazbu - glazbenike volite slušati kada se opuštate… Pročitali smo negdje kako volite pjevača Gregory Portera - što vas kod njega najviše fascinira?

Ovisi. Imam dugu play listu. Što mi prvo padne na pamet. U stvari, mislim da je podsvijest u pitanju. Ono što mi duši treba da poslušam u određenom trenutku. A Gregory Porter je zaista fantastičan. Posjeduje nevjerojatnu lakoću u interpretaciji. Gledala sam ga uživo par puta i uvijek me nanovo oduševi svojom spontanošću.

Dosta vremena provodite na društvenim mrežama...Sva vaša putovanja pokrivena su Facebook Live Feed-ovima. Volite li društvene mreže ili ih je danas, ako ste javna ličnost, nemoguće ignorirati?

Koristim društvene mreže prvenstveno kako bih mogla biti u kontaktu s prijateljima širom svijeta. Svi smo uvezani u grupu i lakše je i brže komunicirati nego da se zovemo na telefon. A što se tiče objava na društvenim mrežama, koristim tu mogućnost da najavim koncerte ili neke druge događaje. To je dobar način promocije i informiranja javnosti. Objavljujem i fotografije s koncerata i putovanja i ponekad postavim pjesme nekih glazbenika koji su meni dragi. Nažalost, sve više vremena provodimo na društvenim mrežama. I što je simptomatično, došli smo u situaciju da ako neki događaj ne objavite na Facebook-u ili Twitteru ili nekoj drugoj mreži, izgleda kao da se uopće nije dogodio. Ali, mogu Vam reći da se dobro snalazim, s obzirom na to da sam iz generacije koja je koristila stari “Iskra” telefon s brojčanikom. Znate onaj telefon, prvo podignete slušalicu i počnete okretati brojčanik da zovete nekoga. A onda poslije trećeg okretanja, zaboravite broj koji ste trebali nazvati.

Proputovali ste prošle godine velik dio svijeta - od Taiwana do Sjeverne Amerike, Kanade...Koliko je to dana u godini i kako se Vaš suprug nosi s time? Putuje li i on s vama? Je li ljepše biti na putu ili doma? Gdje je doma i što je za Vas dom?

Istina da je puno putovanja, možda nekih 200 dana u godini. A što se tiče ljepote, dom je tamo gdje se dobro osjećate. Samo je bitno da ste okruženi s dobrim ljudima.

Kakva je Amira privatno? Što volite raditi kada ne radite?

Većinu vremena sam u pidžami i ne radim ništa posebno. A kad izađem iz pidžame, odem na "kafu" s prijateljima i na trening. Čini se dosadno, ali i nije. Toliko toga se skupi dok sam na putu i treba mi vremena da sve te utiske procesuiram.