Prije tek nekoliko mjeseci, točnije 17. siječnja ove godine, u 19 sati po hrvatskom vremenu, Davor Rostuhar bio je prvi Hrvat i tek dvadeset prva osoba na svijetu koja je pješice stigla na Južni pol. Davor je 47 dana hodao na skijama, potpuno sam – bez dostave hrane i pomoći vjetra, pasa ili bilo kakvog mehaničkog pomagala, prešao 1163 km (ukupan uspon bio je čak 2800 m!) od ruba Antarktike do Južnog pola.

Južni pol je uz Sjeverni pol i Mount Everest zasigurno najveći istraživački izazov, za sve putnike i istraživače. Nakon što je Stipe Božić osvojio i Sjeverni pol i Everest, Davor Rostuhar je svojom ekspedicijom na Južni pol „zatvorio krug“. No za njega najvažniji razlog nije bilo samo fizičko osvajanje, nego istraživanje, odgovor na pitanje – što čovjek treba napraviti da ostvari svoj san.
„U svakom svom projektu imam temu koju istražujem, a ovaj put sam si zadao vrlo visoki cilj izvan svoje zone ugode. Proučavao sam cijeli proces, od začetka ideje, do raznih teških prepreka, svladavanja strahova, izazova i na posljetku postizanja konačnog cilja: kroz svoje knjige i predavanja prenositi drugima ono što sam naučio na svom putu. Upravo kao što su i mene inspirirali moji uzori, Stipe Božić, Ivica Kostelić i drugi čijoj se volji i miru divim, osjećao sam dužnost da svoje spoznaje prenesem dalje i da svojim djelima možda potaknem nekoga da slijedi svoj san ili uspije u svojoj borbi kojoj god se našao.“
Naravno, samo velika želja nije bila dovoljna za tako zahtjevan pothvat. Na početku je oprema koju je vukao na saonicama težila 135 kilograma, hodao je u prosjeku 24 kilometra dnevno, uz snažan vjetar i ekstremne temperature i zbog je bila nužna dobra priprema, kako ona fizička, tako i psihička izdržljivost.
„Iako se cijeli život rekreiram, godinu i pol prije ekspedicije započeo sam puno intenzivniji režim. Fizičke pripreme obuhvaćale su vježbanje u teretani, vučenje automobilske gume po Sljemenu, po makadamima, Savskom nasipu, vježbanje, trčanje, planinarenje, jogu... Profesor Vučetić s kineziološkog fakultetu svakih bi me nekoliko mjeseci prikopčao na svoje instrumente kako bi provjerio moje stanje i usmjerio moje treninge.“ Dvaput je išao i na pripreme u Norvešku, kako bi „osjetio“ teren, pravi nemilosrdan led i snijeg, jer tamo su uvjeti najsličniji polarnima. Skijao je cross-country, vukao saonice i u tih nekoliko tjedana pokušao se barem djelomično pripremiti na ono što ga čeka u bijelom bespuću Antarktika.
>Je li se moguće baš na sve pripremiti?
Ekspedicija je trajala 47 dana – mjesec i pol dana u ekstremnim uvjetima, bez komfora koji se kod kuće podrazumijeva, a tamo zahtijeva vrijeme i trud. „Ako se kod kuće želite napiti vode, ustanete, odvrnete slavinu i natočite čašu vode, a tamo morate dići šator, zapaliti kuhalo, otopiti snijeg, i tek onda možete piti, a to je proces koji traje oko sat vremena. Dnevno sam oko tri sata trošio samo na kuhanje i topljenje snijega da bih dobio 5 litara vode za piće i za kuhanje.“
Trebalo se pripremiti čak i za zadovoljavanje najosnovnijih potreba, jer u ekstremnim uvjetima i to je zahtjevan proces, samo obavljanje nužde Rostuhar je vježbao godinu dana prije ekspedicije. „Odlazak na WC nije neka mudrost: izađeš iz šatora, iskopaš rupu i obaviš nuždu, ali kad si u toploj vreći u šatoru i baš ti je dobro, a onda moraš na hladnoću, obući cijelu ‘uniformu’ za van, izaći i obaviti to – sve to traje oko pola sata. No i to se vježba – vjerujem da se na sve može pripremiti i sve se može uz dovoljno predanosti, posvećenosti, strpljivosti.“
Ono što se često previđa je činjenica da takva ekspedicija nije samo fizički zahtjevna, nego je možda još veći mentalni izazov – u ekstremnim uvjetima i samoći nije lako sačuvati razum i motivaciju. Davor je toga bio itekako svjestan pa se osim razgovorom s psiholozima pripremao na razne načine.
„Išao sam i u Indiju na duhovno povlačenje, gdje sam vježbao tehnike disanja i meditacije i učio ovladavati svojim emocijama, psihičkim procesima. Naučio sam to kontrolirati, i to je stvar treninga. Ljudi misle da su disciplina i volja nešto imamo ili nemamo, no to se isto trenira kao i sve drugo. Što ponavljamo to postajemo,“ čvrsto je uvjeren. Smatra da uvijek trebamo biti odlučni i voljni rješavati prepreke i izazove, kako bismo postali borci koji rješavaju izazove. „Glava se trenira isto kao i tijelo. Ja sam to radio dijelom pod mentorstvom mentalnih trenera Ane Kotzmuth i Igora Čerenšeka, a dijelom vlastitim proučavanjem života i procesa koji se događaju u meni i od mene. Inspiraciju sam, naravno, tražio u osobama koji su mi uzori i koji su me i nadahnuli da slijedim svoj san.“
>Davor sam na svijetu
Ekspedicija kakvu je odabrao Davor Rostuhar samotan je pothvat. Antarktika je velikim dijelom bijela, prazna pustoš. Danas smo tako rijetko istinski sami da je samoća sama po sebi postala pravi izazov za suvremenog čovjeka.
„Samoća je nešto što ljudima danas jako teško pada jer smo stalno okruženi ‘omotačima’ i rijetko smo sami sa sobom. Pri ruci nam je uvijek nešto što nam zaokuplja pažnju, predavanja, filmovi, knjige, mobiteli, ljudi... Nije ni čudo da je samica najveća kazna, čak i u zatvoru. U toj samoći neki prolupaju, a neki izađu jači kao pobjednici, mudriji, pametniji. Razlika je u tome što osoba odluči biti. Ja se trudim donositi odluke da budem onaj čovjek koji želim biti, zato i volim samoću jer u samoći imam vremena baviti se sobom i postići svoj mir, zato sam cijelo to iskustvo ekstremne izolacije i samoće vidio kao priliku da postignem svoj mir, da se bavim sobom, nekim pitanjima, razmišljanjima kojima se inače nemam vremena baviti – istraživao sam beskrajna prostranstva unutar sebe.“
Mnogi bi se naježili pri pomisli da danima (i noćima) neće vidjeti živu dušu, da su baš potpuno sami beskrajnim kilometrima daleko. Nije lako ostati hladne glave pred takvom spoznajom. Davor Rostuhar hodao je mjesec i pol dana u posvemašnjoj samoći do svojeg cilja.
„Mislim da nisam poludio, a da li sam nešto naučio iz toga pokazat će test vremena“, zaključuje Davor sa smijehom.
Samoća, bjelina, prostranstvo, tišina... vjerojatno i vrijeme teče drugačije na mjestu koje kao da se opire mnogim zakonitostima svakodnevnice na koju smo navikli. Teče li vrijeme brže ili sporije na Južnom polu?
„Antarktika je zaista posebno, čudesno mjesto. Vrijeme je jedna od velikih tema kojom sam se bavio na ekspediciji. Teško je pričati o tome bez dubljeg zadiranja u tu temu pa sam to pokušao pomnije razložiti u svojoj knjizi. Događale su mi se čudne stvari po pitanju percepcije vremena. Fizičari kažu da je vrijeme povezano s prostorom, a prostor u kojem sam se kretao je vrlo specifičan – velika prazna dvodimenzionalna ploha. Ta se ploha, između ostalog, na mjestima znala izvijati, pa mi se činilo da se i vrijeme izvija. Sve je to toliko fascinantno da sam dosta o tome pisao u knjizi.“
>nigdje nikoga
Čak 47 dana Davor Rostuhar nije vidio ništa živo ili proizvedeno ljudskom rukom osim jednog „ljudskog“ objekta na pola puta. Radi se o pisti na ledu kamo slijeću avioni koji idu na Južni pol kako bi natočili gorivo – zapravo samo jedan kontejner s WC-om i par bačvi s gorivom.
„I onda, nakon te praznine na koju su vam osjetila već navikla, dođete na sam Južni pol gdje je su te velike građevine, ogromni radari zagledani u svemir, zgradurina koja može ugostiti dvjesto ljudi, kao da je svemirska postaja... To je zaista bizaran osjećaj, sasvim nesvakidašnji događaj. Ali je prekrasno biti tamo, kad stojiš na točki i gdjegod da pogledaš s te točke je sjever, nema više juga, točki u kojoj se Zemlja ne vrti, točki kroz koju prolazi os Zemljine rotacije. Tamo se osjećaš privilegiranim u punom smislu te riječi jer tako malo ljudi to ima priliku doživjeti.“
Igrom slučaja Rostuhar je imao priliku provesti na Južnom polu čak puna dva dana jer je morao čekati avion da dođe po njega. Na Južni pol godišnje pristiže nekih 150-200 turista. Dolaze avionom, ostanu par sati, poslikaju se i vraćaju – i za to plaćaju oko 50 000 dolara. U tom kontekstu dva puna dana čine se kao velika privilegija.
„Uživao sam u tome svim osjetilima, iako sam se već veselilo povratku u civilizaciji i susretu s Anđelom. Htio sam što bolje upiti taj događaj – tko zna hoću li ikada više imati priliku vratiti se tamo.“

>Zahvalnost i ljubav
U Punta Arenas stigao je dan prije svog rođendana. Tamo ga je dočekala zaručnica Anđela i proslavila s njim i rođendan i uspjeh ekspedicije.
„To je bilo fenomenalno. Nakon 47 dana samoće, nakon što sam Božić i Novu godinu dočekao na Antarktici, na svoj sam 36. rođendan s ogromnim guštom uživao u svemu onome u čemu nisam mogao na Južnom polu. Rođendan za pamćenje.“
Taj susret i ta proslava bili su kruna cijele ekspedicije, no ljubav i zahvalnost pratili su je otpočetka.
„Cijelim putem do cilja pratio me osjećaj zahvalnosti. Bio sam zahvalan svim ljudima koji su mi pomogli da dođem do tog cilja. Iako je to bio samostalni pothvat, nisam ga mogao ostvariti sam. Trebala mi je podrška, prije svega, naravno, financijska, ali i šira, mentalna podrška. U toj tihoj areni do samog Južnog pola koračao sam sam, ali trebao sam uz sebe navijače koji će mi slati pozitivnu energiju – na njihovim krilima sam stigao na Južni pol. Prelazeći zadnje kilometre do cilja pokušao sam se sjetiti svih ljudi i kompanija diljem svijeta, više od tisuću njih, koji su mi omogućili da budem tamo. Bio sam preplavljen zahvalnošću.“
Uz sve divne ljude koji mu šalju pozitivnu energiju, koji ga prate na blogu i daju mu podršku na razne načine, najveća mu je podrška, ističe uvijek, njegova djevojka i zaručnica Anđela, s kojom uz nekoliko suradnika u udruzi Klub za ekspedicionizam i kulturu ostvaruje svoje originalne projekte..
„Cijeli smo projekt odradili zajedno, ne mogu zamisliti kako bih to izveo bez nje. Ona se i žrtvovala jer su zajednički snovi i projekti ostali na čekanju dok ja ne ostvarim svoj polarni san.“
Kako u Klubu nikada ne miruju već su osmislili novi projekt za iduću godinu „Ljubav oko svijeta“.
„Cijelu 2019. godinu ćemo provesti putujući diljem svijeta; izabrat ćemo 12 najneobičnijih kultura, od lovačko-sakupljačkih plemena do najmodernijih zajednica na svim kontinentima, i istraživati što je za njih ljubav, tražeći univerzalnu sliku ljubavi.“
Kako im je financiranje, ali i komuniciranje tog projekta veliki izazov zamislili su da sav sadržaj – fotografije, blogove, reportaže, proizvode isključivo za članove Kluba, preko web-stranice www.kek.hr. Moguće se već sada učlaniti i tako osigurati ekskluzivni sadržaj. Vrijeme će pokazati koliko je to održivo.
„Na internetu ima jako puno sadržaja ali je on sve površniji i sve banalniji, a mi želimo proizvoditi dobar sadržaj. Godinama sam s odličnim reportažama surađivao s časopisima kao što su National Geographic i Meridijani, ali zbog interneta časopisi više nisu toliko konkurentni. Zato je naša, možda utopijska, vizija davanje sadržaja ljudima koji to zaista cijene i podržavaju. A pisanje, fotografija i prenošenje doživljenog – to je ono u čemu smo najbolji.“
>„Polarni san“
Davor Rostuhar sa svojim timom trenutno obilazi cijelu Hrvatsku i ima do kraja godine više od 70 najavljenih predavanja. Posebno mu je drago što će 6. lipnja zbog velikog interesa biti ponovljeno veliko predavanje u Lisinskom. Tada će biti ponovno prikazan njegov prvi dokumentarni film u režiji Đure Gavrana „Polarni san“, a u međuvremenu je izašla i istoimena knjiga, koja je također nastajala već na ekspediciji i već postala hit.
„Lajtmotiv cijele knjige je priča. Stipe Božić me podučio koliko je važno ispričati tu priču, prenijeti je ljudima. To mi je veliki gušt. Nažalost, često se bavim drugim nužnim stvarima, logistikom, fundraisingom... to je sve sastavni dio procesa. Ali ekspedicija je trenutak kada više ne moram brinuti o novcu (nisam ga tamo ni imao sa sobom!), nema ničega osim ekspedicije. A budući da sam imao puno vremena, oko 10-11 sati hodanja dnevno, imao sam vremena smišljati teme, tekstove, klesati rečenice, slagati misli...“
Navečer bi sve te misli i teme zapisao u svoj ekspedicijski dnevnik. Dio je koristio za blogove koje je svakodnevno pisao i koje je čitalo čak 50 000 ljudi. No u blogovima nije, naravno, prenosio sve.
„Ono najveće, najvažnije, svoje pravo unutarnje putovanje, najveće drame i krize, kao i najljepše trenutke čuvao sam za knjigu. Jer knjiga ima sasvim drugu narativnu nit. Ona ima i filozofsku dimenziju, dotiče ono što se odvija na najdubljim razinama priče. Prazan krajolik kroz koji sam hodao pomogao mi je na raslojavanju identiteta. Kako sam hodao iz dana u dan, tako se moj identitet ljuštio i ljuštio, a ono što sam tražio, tu srž, kako je tekao taj proces i što sam na kraju pronašao, to sam prenio u knjizi.“
>Putovanje kroz život
Davor Rostuhar napisao je sedam knjiga i svaka je od njih na svoj način posebna i zanimljiva. Isprofilirao se u traženog autora kojeg kolege uvažavaju, a čitatelji vole i prate.
„Vjerujem i osjećam da rastem, iako mi je svaka knjiga draga i nosi nešto svoje – ovo je sedma knjiga, i nema najdraže a to me zapravo veseli jer se čini da je tako i s čitateljima. Vjerni čitatelji rastu sa mnom, pišu mi, primjećuju...“
Cijeli njegov tim uspijeva živjeti od prodaje knjiga što je veliki uspjeh s obzirom na situaciju u Hrvatskoj. Zanimljivo je i da se sve njegove knjige još uvijek podjednako prodaju – prva knjiga „Samo nek se kreće“ koju je napisao 2003. i druga „Na putu u skrivenu dolinu“ iz 2006. i dalje se podjednako prodaju i posuđuju u knjižnicama kao i nove knjige.
„Moja prva knjiga nema zrelost koju imam sada, ali ima dječačku iskru, entuzijazam, elan koji sad možda više nemam. I to je prekrasno, to putovanje kroz život.“
S obzirom da je sve na neki način već istraženo, Rostuhar kaže da se ne smatra istraživačem u geografskom smislu. No istražuje na druge načine: uvijek, u svakom projektu ima neku „temu“ – u ovom je to bilo što čovjek treba napraviti da bi ostvario svoje snove. Pustolovina u vanjskom svijetu uvijek mu je samo okvir za neku dublju temu kojom se bavi i izražava je u raznim medijima. Uvijek ima dalje.
„U fizičkom smislu ovo je vjerojatno bio najveći i povijesni pothvat u mom životu, želio sam u svojim tridesetima, u naponu snage svladati jedan takav izazov. Ne mislim da sam neki ‘kalibar’ za rušenje rekorda na svjetskom nivou, iako je ovo bila najveća hrvatska skijaška ekspedicija. A putovao sam i pješice, autom, biciklom, motorom, kajakom... Najveće putovanje je ono unutar sebe. Svako moje putovanje je novo i otvaraju mi se unutarnji horizonti, nove teme za istraživanje, i zato ne mislim da je ovo moj najveći projekt – tko zna što me još čeka.“ •