Bio je ovo posve neobičan Zoran Predin, a bila je to i posve neobična umjetnička večer glazbenika, kantautora, šansonijera i buntovnika iz novovalnog Lačnog Franza iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Neobična je bila i Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem inspiriranog mladog dirigenta Krešimira Batinića. Upravo je on dao velik doprinos da mladi, u naponu snage i zreli Zoran Predin zvuči skladno, moćno i uravnoteženo. 40 godina Predina na sceni i prvi put s filharmonijskim orkestrom. Odužio se sjajnim koncertom publici koja je očekivala kantautora, rokera i šansonijera kakvog je poznavala, a dobili su večer koja je najviše nalikovala onoj u prepunoj zagrebačkoj Areni koju je kreirao legendarni Leonard Cohena. Bez kravate, u sivom odijelu i crnoj košulji, uglađen i bez previše pričanja i zafrkancije, po čemu je inače poznat, uvlačio je publiku iz skladbe u skladbu onako kako to rade najveći glazbenici. Nije tajio kako je "skrivena želja svakog kantautora suradnja sa Zagrebačkom filharmonijom. Jedan sam od onih sretnika kojemu se ta želja ispunila. Napravio sam izbor pjesama po kriteriju da imaju prednost one u kojima je glazba dominantnija. One koje nose u sebi mogućnost da ih se u novim aranžmanima izvede koristeći sve sekcije simfonijskog orkestra. S četrdesetogodišnjom glazbenom karijerom iza sebe, u kojoj sam bio kantautor, rocker i gypsy swing šansonijer, danas pjevam uz pratnju velikog orkestra, koji svira moju glazbu i osjećam se kao pobjednik. A, zna se, samo pobjednici imaju pravo na počasni krug. Pri samom kraju koncerta i sam glazbenik je istaknuo kako je ovo bila glazbena večer jednog posve drukčijeg Predina. Jednako tako i hrvatskog orkestra koji je dao posve novu dimenziju pjevaču. Njih 55, sa Zoranom Predinom te četvorkom iz pratećeg mu benda otpjevali su na kraju i ljubavnu "Što bi mi bez nas", a i publika im se pridružila. Glad zagrebačke publike za Lačnim Francom, ali i za glazbenikom koji se puno bolje snalazi u umjetnosti s hrvatskim nego s materinjim slovenskim jezikom, bila je nagrađena dugotrajnim ovacijama. I da na samom kraju koncerta nije zapjevao "Mentol bombom", šaljivi čardaš o kaugumama s okusom mentola, statusnom simbolu iza nekadašnje Željezne zavjese i zanosnoj i prpošnoj Ilonki, sasvim sigurno kako bi zagrebačka publika napustila Lisinski ispunjena beskrajnom ljubavlju, liričnim, tugaljivim i iznimno harmoničnim skladbama koje im je podario slovenski glazbenik. Ovako je samo potvrdio da života u njemu još itekako ima.