Napisala: Jana Bali

Foto: Bojan Haron Markičević

Martina Filjak pijanistica je svjetskog ugleda čiji nastupi diljem svijeta nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, a njen zadnji album “Light and Darkeness” s djelima Franza Liszta osvojio je međunarodnu publiku i kritiku od Berlina do Buenos Airesa. No, njena sjajna međunarodna karijera započela je još za vrijeme studija na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji kod profesora Vladimira Krpana.

Mnogobrojni mladi glazbenici koji svake godine upisuju Muzičku akademiju gotovo bez iznimke svoju budućnost vide na koncertnim pozornicama. No, rijetkima to na kraju i uspijeva. Martina je jedna od njih. Prethodila je tome, kako kaže, čvrsta odluka nakon koje su uslijedile logične posljedice i niz koraka u samo jednom smjeru. No, pripomogao je sasvim sigurno i čitav niz nagrada na velikim međunarodnim natjecanjima, osobito 1. nagrada i Zlatna medalja na međunarodnom pijanističkom natjecanju u Clevelandu 2009. godine, čime su joj otvorena mnoga vrata.

Nakon Clevelanda uslijedio je debut u Carnegie Hallu, u dvorani Zankel, koji je izvrsnom kritikom popratio The New York Times što mi i dan danas otvara vrata. Uslijedili su prvi nastupi u bečkom Musikvereinu, potom u maloj i velikoj dvorani Konzerthausa u Berlinu...  Svi  ti nastupi doveli su do ponovnih poziva i novih angažmana i tako sve do danas.

U ovome trenutku Martinine su “baze” Berlin i Zagreb, a svoj koncertni život opisuje kao konstantan rad u hodu na nekoliko različitih kolosijeka.

Da bi održala svježinu nastoji postići balans između solističkog sviranja uz orkestar, solističkih recitala i komornog muziciranja. Uz stalne promjene repertoara uspijevam izbjeći suviše rutiniranu, mehaniziranu zonu komfora - koju držim vrlo opasnom. Zapravo, smatram da je zona udobnosti i komfora za svaku umjetnost toksična.

I obiteljsko je naslijeđe sasvim sigurno utjecalo na Martinin životni put. Odrastala je uz roditelje pijaniste i danas smatra kako je zasigurno ponijela mnogo od glazbene ostavštine svoga oca, na žalost prerano preminulog uglednog profesora Ranka Filjaka, no kako je ipak uspjela krenuti svojim, neovisnim putem i razviti vlastiti glas te dodaje

Svaka generacija stoji na ramenima one prethodne i iz te pozicije nastoji malo bolje vidjeti zvijezde. Stoga se i ja veselim subotnjoj suradnji s budućim glazbenim naraštajem i veliko mi je zadovoljstvo i čast nastupiti na ovoj značajnoj obljetnici.

Violončelistica Jadranka Gašparović  diplomirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi profesora Valtera Dešpalja, a nakon brojnih osvojenih nagrada i nastupa uz domaće i strane orkestre od 2002. godine djeluje kao solo violončelistica Flamanske opere u Antwerpenu, voditeljica ansambla violončela Octocelli i članica Klavirskog trija Andraste. Skladba Ljetni diptih Stanka Horvata koju će izvesti na subotnjem koncertu posvećena je upravo njoj te se pomalo sa sjetom prisjeća njezina nastanka.

Sad prvi put izvodim Ljetni diptih nakon praizvedbe, stoga je ovaj koncert vrlo emotivan za mene. Interpretaciji je uvelike pridonio izravni rad sa skladateljem. Tijekom proba profesor Horvat je mijenjao pojedine dijelove, stoga je to jedinstveno djelo nastalo kontinuiranim zajedničkim radom. Mogu reći da je suradnja bila nezaboravna, a Stanko Horvat veliki umjetnik, prije svega čovjek. Radujem se što će ovaj put Ljetni diptih zasjati u suradnji s mladim, talentiranim glazbenicima.

Profesor violončela, jedinstveni Valter Dešpalj također je neizbrisivo utjecao na glazbeni put danas priznate violončelistice.

Mi studenti smo se uvijek međusobno inspirirali i podržavali; mogu reći da smo zaista bili kao obitelj koju je vodio profesor Dešpalj. Kontinuirano smo pohađali seminare kod vrhunskih violončelista, no ipak najtoplije studentske uspomene vežem uz zagrebačku Akademiju. Za razliku od drugih europskih glazbenih prijestolnica, mladi glazbenici i talenti u Hrvatskoj do studija se vode vrlo predano i ozbiljno, a moram reći da je koncentracija talenata zaista visoka. Meni je odmalena profesor Dešpalj bio idol – imala sam sve njegove ploče, a kad sam došla u njegovu klasu, imala sam veliko strahopoštovanje prema njemu. Bio je izrazito strog, na čemu sam mu vrlo zahvalna. Svakim korakom do diplome postajao je blaži te je nas kolege međusobno povezao i skupljao u ansamble. Cijeli studij je bio jednostavno predivan, nezaboravan. Naša Akademija je tada bila vrhunska, a znam da ništa drugačije nije ni danas.

Kada je primila poziv za sudjelovanje na subotnjem koncertu najprije se, kako kaže iznenadila i beskrajno razveselila što će ponovo svirati u Zagrebu.

Ali tek nakon nekoliko  trenutaka mi je postalo jasno da su od svih silnih izvrsnih i renomiranih umjetnika,bivših studenata Akademije , odabrali baš mene.Ne moram ni opisivati kakva čast je to za mene. Ushit beskrajan!

Svim srcem i dušom se veselim koncertu u subotu!!!!!!

Maestro Nikša Bareza također je nekadašnji student Muzičke akademije u Zagrebu, a diplomirao je 1. prosinca 1959. ravnajući izvedbom Verdijeva Krabuljnoga plesa u zagrebačkom HNK-u, u kojemu je prisutan od 1957. kao suradnik, dirigent i ravnatelj Opere. Redoviti je gost velikih europskih opernih kuća, a surađuje i s vodećim europskim orkestrima, gostujući u Francuskoj, Italiji, Poljskoj, Austriji, Njemačkoj i SAD-u. I danas se rad prisjeća svog studija i legendarnih profesora s kojima je imao priliku raditi poput Bruna Bjelinskog, Natka Devčića, Mila Cipre, Svetislava Stančića i Slavka Zlatića.

Od njih sam naučio prije svega strogu disciplinu. Devčić je bio, na primjer, oštar i zahtjevan, ali otvorio nam je put čitanju harmonije; na drugoj strani Bruno Bjelinski s fugama i kontrapunktom; Milo Cipra je predavao kompoziciju i bio je veliki intelektualac, te profesor Josip Andreis iz povijesti glazbe. Kad sam položio prijemni ispit, mislio sam da sve znam. Onda se s godinama, radom i pojedinim predmetima, otvore neki vidici s pomoću kojih konstatirate da mnogo toga ne znate, odnosno da još trebate učiti. No to je općenito tako u našem pozivu.

Maestro dodaje kako je Akademija vrlo važna institucija koja otvara smjerove i putove te pomaže svakom mladom glazbeniku usvojiti znanja koja su mu potrebna kako bi se mogao profesionalno baviti glazbom.

No, naš posao je individualan, te uvelike ovisi o svakome pojedincu kako će izgraditi svoj put. Mi glazbenici moramo tu materiju koju imamo, te crne točkice, pretvoriti u nešto nematerijalno, dakle u zvuk i udahnuti mu život. A za to treba puno više od samog bavljenja partiturama. Potrebno je razumjeti i razdoblje i skladatelje koji su ih radili. I kad to kroz svoju osobnost profiltrirate, dobivate nešto autentično. Imamo odlične soliste i ovo može biti izvrsna i dostojna proslava Akademijine obljetnice kakvu ona i zaslužuje.

U nedjelju, 17. listopada održat će se u koncertnoj dvorani Blagoja Berse na Muzičkoj akademiji u Zagrebu koncert s istim programom, no solisti će biti studenti Muzičke akademije- violončelist Janko Franković i pijanistica Katarina Nera Biondić pod ravnanjem Pavla Zajceva. Prijenos će biti moguće pratiti uživo na YouTube kanalu Muzičke akademije od 19:00 do 20:30 sati. https://youtube.com/channel/UCYSSh10xAUDYlMl-Ja7HA3w