Mnogi prilikom kupnje novog automobila nepotrebno zaziru od suvremenih benzinskih motora, opremljenih turbopunjače, direktnim ubrizgavanjem, zamašnjakom podijeljene mase i sličnim elementima kojima su proizvođači povećali snagu te istodobno smanjili potrošnju goriva i emisiju CO2.
Određeni strah je razumljiv. Na tržištu su razmjerno kratko, još uvijek se nisu dokazali, a podaci u tvorničkim brošurama često su daleko od istine, pogotovo kad je u pitanju deklarirana potrošnja goriva. No, najveći strah svakako se odnosi na skupe dijelove i popravke. Točno je da je održavanje klasičnog atmosferskog benzinskog motora osjetno jeftinije, ali njih je u ponudi sve manje. Više ne mogu zadovoljiti suvremene ekološke norme, a i osjetno su rastrošniji.
Razvojni inženjeri svaki novi motor projektiraju na najmanje 250.000 km do generalnog popravka, ali u praksi najveći utjecaj ima vozač, odnosno vlasnik vozila. Uz pravilno i redovito održavanje prijeći će i dvostruko više, dok se uz veliku dozu nemara i najbolji motor može uništiti za manje od 100.000 km.
Skepticima su najviše u fokusu 3-cilindraši obujma od jedne litre. Njima je snaga već odavno premašila 100 KS, a zahvaljujući velikom okretnom momentu, zbog turbopunjača, nude osjećaj vožnje 2-litrenog atmosferskog motora.
Kristian Sikavičev