Napisao: Borut Černelić

Hrvatska je zarobljena prošlošću! Njome i danas njome dominiraju političari i moćnici koji su, ili bili u komunističkoj partiji, ili su djeca komunizma, potomci istaknutih članova Saveza komunista Hrvatske, poput Andreja Plenkovića, njegova političkog pokrovitelja Vladimira Šeksa, Jadranke Kosor, Miomira Žužula, Žarko Puhovskog, Zorana Milanovića, Dragana Primorca... Dao bi se redati niz ovakvih u nedogled, jer upravo takvi su i danas važni stupovi društva. 

Jeste li znali kako je ranih devedesetih prošlog stoljeća Estonija imala daleko najmlađu vladu, a i svi važniji političari bili su ljudi ne stariji od 40 godina. Naime, Esronija, danas prepoznata kao digitalna velesila i na svom samom početku nakon osamostaljenja od Sovjetskog saveza  bila je posebna zbog famozne lustracije.

Tamo su nakon razlaza s Gorbačovom i ekipom odlučili da se politikom ne mogu i ne smiju baviti svi oni koji su bili pripadnici komunističke elite koja je vladala zemljom. Slično je bilo i u DDR-u, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj... Uglavnom, u većini tranzicijskih država provedena je puna ili bar djelomična lustracija. Uglavnom, oni koji su bili stupovi komunističkih režima nisu bili u prilici "polagati popravni", ili su morali pokorno šutjeti od nekoliko godina do više od desetljeća.

Bili su naprosto prognani iz politike, ili trajno ili na neko vrijeme i na duže od deset godina, kao što je to bio slučaj u Istočnoj Njemačkoj. Estonija je s lustracijom otišla daleko najdalje i tamo je bilo nepisano pravilo da se u novoj mladoj državi politikom ne bi trebali baviti pripadnici bivših struktura i to ne samo članovi koji su imali komunističke partijske knjižice, već i svi oni koji su bili takvim statusom neminovno indoktrinirani.

Oni su željeli zauvijek prekinuti s komunizmom, pa je bila i preporuka, koja se provodila gotovo u potpunosti, da se politkom ne bi trebali baviti ni svi oni koji su stariji tada bili od 40 godina. Kako se tvrdilo, već godine na ramenu itekako su utjecale na ljude i naprosto ih učinile politički nepopravljivim. Zato je bilo ne samo poželjeno, već je to bilo i u praksi provedeno da novi naraštaji u Estoniji pokušaju neopterećni prošlošću graditi novo društvo. Sve suprotno događalo se u Hrvatskoj, baš kao i u Sloveniji, a i u drugim državama nastalih iz ex Jugoslavije.

Sjeme komunizma tu je daleko najjače posijano, a zanimljivo je kako je gotovo jedna trećina članova Saveza komunista Hrvatske (njih 93.000) odmah prešlo u redove HDZ-a. Shvatili su kako im je to jedina šansa za nastavak preživljavanja. Jednostavno, preokreneš kaput i ideš dalje. Njih dosta manje ostalo je tada u Savezu komunista Hrvatske, čije je ime promijenjeno tek 1993. godine.

To krucijalno pitanje lustracije nikada nije zaživjelo u Hrvatskoj i spletom okolnosti. Vladao je rat u prvim danima hrvatske državnosti i dakako da je daleko najvažnije bila pomirba svih. Tuđmanova velika zasluga je što je tada uspio u velikoj mjeri pomiriti i najveće supranike, i ustaše i partizane, a referendumski rezultat od preko 95 posto za samostalnost Hrvatske dovoljno je sam za sebe govorio.

Na papiru je postignuto primirje nekad žestoko suprotstavljenih, no u praksi su ponovo zavladali bivši komunisti i to ne samo politikom, već i gospodarstvom, društvom, životom...

Politički analitičar i nuklearni fizičar Tonči Tadić komentirao je jučer za Večernji list sučeljavanje uoči drugog kruga predsjedničkih izbora, na kojem su sudjelovali Zoran Milanović i Dragan Primorac. Sučeljavanje, koje je trajalo sat i 45 minuta, obilježeno je međusobnim vrijeđanjima i oštrim verbalnim okršajem između dvaju kandidata, no zanimljivo je i Tadićevo opažanje o dva kandidata za hrvatskog predsjednika koji su u svojoj mladosti bili članovi Saveza komunista.