Zastupnica Karolina Vidović Krišto imala je zanimljivu raspravu u Saboru. Govorila je o stanju u hrvatskom pravosuđu istaknuvši da sudovi često ne sudu po zakonu nego su sredstvo u rukama moćnika. Naglasila je da sudac koji ne sudi po zakonu nije sudac već bandit. Raspravu Karoline Vidović Krišto prenosimo u cijelosti.

“Mi možemo donositi zakone koje su osmislili najmudriji pravnici svijeta, ali ako ih u stvarnom životu implementiraju i provode lopovi i banditi, ti zakoni ništa ne vrijede. I prije nego što argumentirano izložim realnost djelovanja hrvatskih sudova, dužna sam jasno i nedvosmisleno dokumentirati s kojim primitivnim i bahatim zlouporabama su hrvatski građani suočeni.

Sudovi u svakoj državi svijeta postoje, kako bi se zakoni na ispravan način primjenjivali, te kako bi se putem sudova postizala društvena pravednost. Sud mora biti neutralan teren na kojemu i najsiromašniji, ili naj-neobrazovaniji građanin (ukoliko su činjenice na njegovoj strani) može pobijediti i najbogatijeg, ili najobrazovanijeg. To je, naime, civilizacijsko dostignuće.
U radu sudova se naravno mogu događati greške, ali te greške mogu i smiju biti, isključivo rubna pojavnost. Ali ako sudac činjenice, koje su mu na raspolaganju, hladnokrvno ignorira (i to činjenice koje ne možete ignorirati), kako bi donio protuzakonitu odluku, onda to nije greška, a taj nije sudac – već je bandit.

Mi u Hrvatskom pravosuđu imamo, nažalost, previše bandita. Hrvatsko pravosuđe se koristi kao alat pojedinih korumpiranih struktura za oduzimanje imovine, za neplaćanje poreza, za pljačku poreznih obveznika. A evo konkretnih primjera.

Imamo čuveni slučaj trgovačkog lanca Pevec, koju su iz svoje garaže, bez ikakvih privatizacijskih akrobacija, izgradili Višnja i Zdravko Pevec. Tvrtku Pevec je Porezna uprava blokirala zbog duga druge tvrtke. Dakle, Porezna uprava kao državna institucija, korištena je kako bi se tvrtka oduzela njezinim vlasnicima, za stečajnog upravitelja sud je imenovao izvjesnog Darka Šketa, koji je skupa sa stečajnom sutkinjom Brankom Pleskalt i policijskom inspektoricom Dušankom Kuštrić proveo, možemo reći, rijetko viđenu pljačku.

Stečajni upravitelj Šket zaposlio je muža stečajne sutkinje Branke Pleskalt i sina inspektorice Dušanke Kuštrić, a Zdravka i Višnju Pevec su zbog apsurdnih krimena zatvorili, i oduzeli im kompletnu imovinu. Kada bi se primjenjivali kriteriji zbog kojih su Peveci bili u zatvoru, onda bi Tedeschi, Todorić, Branko Roglić ili Pavao Vujnovac trebali biti doživotno na Golom otoku.
Trgovači lanac Pevec preuzeli su Pavao Vujnovac (današnji Plenkovićev tajkun) i Mario Radić (šef Domovinskog pokreta), i to za smiješnih 80 milijuna kuna.

Za samo 6 mjeseci od preuzimanja, gospoda si je isplatila 111 mio kn dobiti, a danas Vujnovac i Radić prodaju tvrtku Pevec i traže za nju 700 mio eura. Kako se ovo zove? Ovo se zove lopovluk u režiji suda, ovo se zove oduzimanje privatne imovine, i ono što je najgore, ovo se zove razaranje tržišta, razaranje gospodarstva, te demontiranje pristojnosti i vladavine prava.

Drugi slučaj koji dokazuje kriminalno djelovanje trgovačkih sudova, jest slučaj otimanja Dalekovoda – i to ponovno u organizaciji Pavla Vujnovca. Znači, Dalekovod je otet od strukture Pavla Vujnovca i njegova partnera, koji je donedavno radio u tajnoj službi, i Končara s kojim upravljaju mirovinski fondovi, znači novci hrvatskih građana. To ne postoji nigdje u uređenim državama.

Pri toj otimačini Dalekovoda (zbog koje je Hrvatska kao jedina članica EU od međunarodne agencije FATF stavljena na sivu listu država koje peru novce) malim dioničarima je jednostavno oduzeta imovina. Netko tko je imao vrijednost dionica od 100 kn, njemu su Vujnovac, Končar umanjili vrijednost na jednu kunu, znači njihova imovina je umanjena za 99%!!

Cijeli postupak otimanja Dalekovoda nedvojbeno je bio protuzakonit. Tako je Dinko Novoselec, kum Zorana Milanovića, na primjer, sam sebi dao razrješnicu, što je izričito zabranjeno zakonom o trgovačkim društvima. Prikazivali su krivo poslovna izvješća, te još niz drugih nepravilnosti. Iz tog razloga su mali dioničari podigli tužbu, tražeći da se sve to poništi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

Kada čitate tužbu malih dioničara, jasno vam je da bi takva tužba u Portugalu, Austriji ili Češkoj bila automatski uhidbeni nalog za šefa HBOR-a, za tog Novoselca, Vujnovca ili Jurčevića. Jer, Trgovački sud bi u tim državama po službenoj dužnosti proslijedio to državnom odvjetništvu. Ali što se dogodilo u Zagrebu? Sutkinja Nada Nekić Plevko donosi presudu protiv malih dioničara, i to na način da argumente iz tužbe uopće nije obrazložila u presudi – znači presuda je bez obrazloženja.

Dakle, sutkinja Nekić-Plevko – ili je primila mito, ili je ucijenjena, ili je poslovno nesposobna. Ni u jednom, ni drugom, ni trećem slučaju ta osoba ne može biti sutkinjaDržava u kojoj suci ne čitaju tužbe, u kojoj suci glume da ne vide činjenice koje se ne mogu ne vidjeti, jest država u kojoj vladaju bezakonje i nered.

Dakle, imate 10 argumenata, a sutkinja dva argumenta spominje, a druge ignorira – kao da nisu ni napisani, i donosi presudu protivno tužbi. Takav sud se ne može zvati sudom. Takav sudac se ne može zvati sucem, već banditom. Jer, zbog tih sudova hrvatsko gospodarstvo je na koljenima! Zbog tih navedenih sudskih odluka hrvatski građani nemaju povjerenja ni 1% u te sudove. Zbog tih sudova Hrvatska nema stranih investitora. Zbog tih smo sudova jedna od najsiromašnijih država Europske unije – a po svojim potencijalima, trebali bismo biti jedna od najbogatijih.

Kod ovakvih sudova, ni najpametniji, ni najvrjedniji hrvatski građanin se neće odlučiti na poduzetništvo. Jer, ući u rizik poduzetništva (gdje nemaš nikakvo jamstvo da možeš poslovati na redovan način i uz zaštitu zakona), netko, tko nije kriminalno uvezan s pravosuđem, strukturama i medijima, nema šanse za uspjeh. Jer, kada bi vladao red, i kada bi se zakoni poštivali, i svatko plaćao na isti način poreze, i imao isti tretman državnog inspektorata ili banke, onda bi Hrvatska imala razvijeno poduzetništvo. Onda bi bila veća zaposlenost, a Hrvatska bi –od zemlje koja uvozi sve i svašta, bila izvoznica, i zemlja u koju bi se Hrvati vraćali u svoju domovinu.

Dakle, neće biti niti napretka, ni blagostanja, ni većih plaća, ni novih radnih mjesta, dok dokazane bandite, koji sjede u sudovima, ne budemo izbacili iz sudova.

Jer, u slučajevima Dalekovod i Pevec, te sutkinje i stečajni upravitelj jesu kršitelji zakona, i ne mogu se zvati pravosudnim dužnosnicima. Oni su (dakle, u sadržajnom smislu, u svojim djelima, naglašavam – ne kao osobe) oni su banditi. A, ako nisu banditi, neka me tuže, pa ćemo i slučaj Dalekovod, i slučaj Pevec raspraviti na sudu – je li tu bila riječ o nekakvoj grešci, ili je to smišljeni lopovluk.

I ovo nije nikakva prijetnja. Ovo je obećanje, da ćemo Hrvatsku europeizirati, i urediti.

Mi smo dužni Hrvatsku urediti kao državu u kojoj su svi jednaki pred zakonom, i u kojoj svatko odgovara za svoja djela.Dakle, upravo su suci oni koji su školovani kako bi skrbili za poštivanje zakona, i koji su plaćeni da skrbe da se zakoni primjenjuju ispravno i jednako prema svakom pojedincu – neovisno o njegovoj financijskoj moći ili obiteljskoj pripadnosti.

Zato je odgovornost sudaca u društvu izrazito velika, i njihove greške i kršenja zakona su za svako društvo znatno opasnija, od prijestupa običnih građana”, ističe Karolina Vidović Krišto.