Aleksandra Zec je napokon dobila spomenik, no zašto ne i preostalo 400 pobijene djece u Domovinskom ratu
Zašto nema spomena i za preostalu ubijenu djece u Domovinskom ratu? Kako se samo danas osjećaju roditelji i rodbina brojne poginule djece u Domovinskom ratu koja nažalost, za razliku od obitelji Zec, nisu dobili zaslužan spomen.
401 bezimeno i samo jedno s imenom, prezimenom i nacionalnošću, ZAŠTO, upitao se
Trpimir Goluža je rezigniran i tvrdi da je Tomislav Tomašević vrlo selektivan kad je riječ o obilježavanju spomena za najmilije "mališane" koji nisu imali priliku odrasti-
Igor Soban / Pixsell
Trpimir Goluža je rezigniran i tvrdi da je Tomislav Tomašević vrlo selektivan kad je riječ o obilježavanju spomena za najmilije "mališane" koji nisu imali priliku odrasti. 401 bezimeno i samo jedno s imenom, prezimenom i nacionalnošću, ZAŠTO, upitao se:
Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je ubijeno 402 djece, a najmanje 1200 ih je teže ranjeno. Samo u Slavonskom Brodu, uglavnom djelovanjem srpskog topništva, ubijeno je 29 djece.
U ratu u Hrvatskoj je najmanje 40 djece ubijeno iz neposredne blizine. Namjerno, zločinački, monstruozno, izvan borbenih aktivnosti.
Ako bismo hladno statistički gledali na te zločine i politikantski ih dijelili po nacionalnosti, onda bismo mogli napisati i to da je od te djece četvero njih bilo iz mješovitog hrvatsko – srpskog braka, da ih je dvoje bilo srpske nacionalnosti, a 34 hrvatske nacionalnosti.
Od sve te djece šira hrvatska javnost zna samo jedno ime – Aleksandra Zec. Imena ostale djece prekrivena su zaboravom.
To nije slučaj niti je nebriga. Izdvajanje i isticanje samo jednoga imena, samo jedne tragedije i samo jednoga zločina služi upravo prikrivanju i potiskivanju svih ostalih imena i sve ostale ubijene djece. Ono služi "aboliranju" svih ostalih zločina i zločinaca.
Tragično i sramotno ubojstvo Aleksandre Zec koje je počinjeno iz koristoljublja služi za stigmatiziranje hrvatske države, hrvatske vojske i policije. Ono se mimo svakoga smisla i mjere svake godine, gura, kao prst u oko, svakom hrvatskom domoljubu, svakom građaninu.
Svi bi se mi zbog ovoga zločina trebali osjećati krivima, a svi bi srpski zločinci zbog njega trebali niti amnestirani. Ili bi u najmanju ruku sav rat i sve žrtve trebale biti relativizirane i izjednačene po onoj poznatoj paroli „Mir, mir, nitko nije kriv“ ili još poznatijoj „Ko nas bre zavadi“.
U tom bešćutnom i nečasnom poslu neizostavno sudjeluje i gradonačelnik grada Zagreba Tomislav Tomašević. On, kao i cijela njegova anacionalna aktivistička družina umjesto bavljenja ozbiljnom politikom pa i ozbiljnim suočavanjem s prošlošću, u suradnji s etabliranim etnobiznismenom u Hrvatskoj plasira jeftine patetične politikantske parole kojima vrijeđa žrtve i unose nemir u društvo.
Ali eto, „može“ im se, jer su im Zagrepčani omogućili da Zagreb bude „njihov“.
No, ne još zadugo
