Napisao: Sven Semenčić

Kada bi hrvatski diskograf Croatia Records uistinu dugovao Branimiru Štuliću 180 milijuna kuna vjerojatno bi doista bila riječ o jednoj od najvećih prijevara u povijesti rokenrola ikada. Ploča bi se zvala The Greatest Rock’n’Roll Swindle / Croatian Variations, a legendarni impresario McLaren i Štulićev imenjak Johnny Rotten bili bi čisti amateri spram naših zavađenih strana - bahatoga diskografskog gazde i svadljivoga šefa Azre. Oduvijek sklon pretjerivanju, Štulić je smislio neku svoju matematiku, prema kojoj je nekadašnjom cijenom nosača zvuka od 25 eura množio pretpostavljene milijune prodanih primjeraka, pa tome dodao i proizvoljni iznos za, kako tvrdi, ukradeni copywright. Zagrebačka diskografska tvrtka pak negira postojanje bilo kakvih obveza prema jednom od najprodavanijih izvođača u povijesti diskografskoga giganta Jugotona, čiji je Croatia. 

Records legalni sljednik.
Afera se zahuktala prije nekoliko godina, Štulić je prijetio timom američkih odvjetnika, a šef Croreca Babogredac pak tvrdio kako Štulić “laže k’o pas”.
Samovoljno izgnanstvo i Štulićeva luđačka netrpeljivost i iracionalna mržnja prema gradu, zemlji, ljudima i vremenskom kontekstu, momentumu u kojemu je uspio artikulirati svoj “rasuti glazbeni teret”, zasigurno ne bi smjeli biti razlogom zloporabe njegova autorskog djela.
Unatoč činjenici kako je Štulićeva životna i stvaralačka priča od samoga početka bila unikatna drama, ovaj slučaj paradigmatski odražava dno privatizacijskoga mentalnog sklopa s početka devedesetih, kada se turbulentno privatizirao nekadašnji diskografski gigant. Na globalnoj se razini ovaj ružni slučaj savršeno uklapa u univerzalni problem koji u digitalnoj sadašnjosti muči milijune autora diljem svijeta, a koji ćemo nešto kasnije razmotriti.
>TKO LAŽE, a tko govori istinu
“Crorec i dalje ilegalno prodaje moje pjesme za puno novca i online preko Amazona, iTunes-a, eMusic-a itd. Do 1990. potražujem 12 milijuna eura, zatim dvadesetogodišnje kamate na 12 milijuna, plus prijevara, krađa copywrighta i bezočna eksploatacija zadnjih 20 godina”, stoji u objašnjenju tadašnjega navodnog sudskog zahtjeva. Nakon nekoliko godina tišine lani se priča ponovno zahuktala, po neuspjelu pohodu Štuliću u Nizozemsku te obostranim uvredama putem medija gazda Babogredac.

rica, dugogodišnji urednik Jugotona / Croreca i neupitni autoritet pop-glazbe naših prostora.
“Štuliću je sve bilo plaćeno. Čak mu je, kad je snimao zadnji album Azre ‘Između krajnosti’, plaćeno mjesec dana boravka u hotelu Palace. Dakle, on priča gluposti. Veliki je autor i umjetnik, najveći na ovim prostorima, tu nema dileme. Nažalost, on je iz nekoga drugog svijeta, u svakome pogledu. Ne stoji na zemlji. Njegova prava su samo autorska, od kojih bi i danas mogao dobivati novac. Nuđeno mu je čak i da mu se neka sredstva unatrag isplate, iako pet godina po isteku traženja autorskoga dijela na to gubi pravo, prema zakonu, ali on nije htio to uzeti. A što se tiče vlasništva nad snimkama i izvođačkih prava, on je bio uredno plaćen, a vlasnik toga je definitivno Croatia Records, odnosno nekadašnji Jugoton. To uopće nije sporno”, ustvrdio je sredinom travnja prošle godine opjevani diskograf Škarica.
Prošlo je jedva nekoliko dana otkad je Štulić demantirao da je dobio novac od Škarice, te naveo kako “skrivaju autorske ugovore, jer bi inače pokazali da je potpisao samo pravo na korištenje na šest mjeseci, a nije prodao vlasnička prava” te nastavlja: “Meni ne treba objašnjavati razliku između prava vlasništva nad fonogramima i autorskih prava. U papirima koje sam potpisivao nigdje ne piše da su masteri Jugotonovo vlasništvo, niti je Jugoton ikad išta kupio od mene. Oni su plaćali sami sebi kako bi imali pravo ekploatacije na šest mjeseci, a pravo na korištenje nije vlasničko pravo”. Tome dodaje da ugovor očito u Corecu nemaju, jer bi ga u suprotnome pokazali, pa ističe kako iz Jugotona, odnosno Croatia Recordsa, nikada nisu pokazali nijedan valjani papir kojim bi potkrijepili svoje tvrdnje da su vlasnici njegova materijala.
>NACionalistički ispadi
Ovaj, zasad posljednji medijski istup, ponovno je garnirao radikalnom mržnjom prema sredini u kojoj je proveo formativne godine: “Ja sam Azra! Jedini plaćam članarinu i nemam nijedno hrvatsko krvno zrnce, nisam dijete iz hrvatsko-srpskoga braka. Dakle, Azra nije hrvatski bend, kao što ni Levisice nisu iz Varaždina, iako su ih proizvodili osamdesetih”. Ovakav besmisleni izljev (naravno da su Levisice proizvedene u Varaždinu iz Varaždina), ponovno je zasjenio bit problema i postao vijest sam po sebi, prenijeli su ga gotovo svi mediji, jednako kao i brutalnu uvredu koju je uputio svojim bivšim kolegama, glazbenicima čije su udruge, uzgred budi rečeno, uglavnom zastupale njegovu stranu u sukobu s diskografom iz Dubrave:
“To je neopisiva bagra i ne svete se samo meni, nego truju sve oko sebe. To je čisto zlo i s njime nema mirenja. neka me skinu sa svojih službenih stranica i Wikipedija, imaju dovoljno svoga poganog stada”, u svome je stilu Štulić zaključio još jedan svoj izljev bijesa.
Koliko me sjećanje služi, Štulić je oduvijek bio zeznut i prgav lik. Dosljedan u svome ludilu. Samo što sredinom sedemdesetih, kada smo se družili u parku novozagrebačkog naselja Sigeta, nismo mogli sanjati da nas baš. toliko mrzi. Ili barem nije spominjao. Opsjednut Balkanom, pak, bio je oduvijek. Jer to je bila pjesma koju je uporno svirao još na klupi u parku i mojoj baki kada nisam bio doma. Ili možda nismo shvatili poruku uvodnih stihova “Jednog dana nema me da nikada ne dođem, prijatelje koje znam ne poznajem kad prođem, kao da me nikada na svijetu nije bilo...”.
Kako bilo, Štulićevi arogantni nacionalistički ispadi nikako ne mogu biti pokriće za neplaćanje. Shvativši svojedobno kako je Štulić vjerojatno zauvijek nestao s ovoga prostora, hrvatski je diskograf nemilosrdno krenuo u eksploataciju Azrine glazbe na svim platformama. ZAMP je devedesetih napokon uveo regulativu kakvu civilizirane zemlje poznaju već odavno, za SOKOJ smo u Jugi jedva znali, bio je dijelom sustavnoga bezakonja koje je vladalo u toj - na dvadesetmilijunskom tržištu - unosnoj kreativnoj industriji. Poput HRT-a u njegovu segmentu, današnji je Crorec vlasnik glazbene arhive koja predstavlja neprocjenjivu nacionalnu baštinu, a njihove recentne aktivnosti u proizvodnji kulturnih glazbenih dobara gotovo su beznačajne.
Kakav je zapravo danas položaj autora u dvanaest segmenata suvremene kreativne industrije, kolika je zarada od digitalnoga korištenja glazbe, filmova i fotografija, što donosi reforma autorskoga prava te kolika je gospodarska snaga kulturnih i kreativnih industrija, pitanja su koja su bila u fokusu predavanja i panel-diskusije na lanjskoj, četvrtoj Međunarodnoj autorskoj kreativnoj konferenciji. Zaista, zanimljivo je znati kako glazba, film, književnost, dizajn i startupi pokreću hrvatsko gospodarstvo. Glazbenici, filmaši, novinari, dizajneri i ostali dionici kulturne i kreativne industrije Hrvatskoj doprinose s više od 15 milijardi kuna godišnje, odnosno 6,3 milijarde bruto dodane vrijednosti te čine 2,3 posto hrvatskoga BDP-a. Preko 42 tisuće radnih mjesta u KKI-ju čini tri posto zaposlenih u Hrvatskoj, a 8,9 posto zaposlenih je u kreativnim zanimanjima. Valja znati kako su kreativne industrije iznimno otporne na gospodarsku krizu u kojoj jasno pokazuju porast, a snažno se oslanjaju na lokalnu radnu snagu, osobito mlade ljude.
>globalni trend
Tako jedan veći koncert, primjerice u pulskoj ili zagrebačkoj Areni, zapošljava cijeli spektar ljudi različitih zanimanja, od članova benda, njihovih autora i producenata, road manadžera, binskih tehničara, tonaca, tehničara za video i rasvjetu, preko zaštitara, ugostitelja, zaposlenika dvorane, čistača, PR agenata, diskografa, novinara, pa sve do vlasnika apartmana, turističkih agencija i taksi-prijevoznika. Tako dolazimo do respektabilne brojke od nekoliko desetaka obitelji koje žive od nečijeg autorskog rada, nečijega pjevanja ili sviranja gitare.
Jedinstveno digitalno tržište tako postaje nova gospodarska paradigma Europe, u kojoj naš jedinstveni case Štulić – Crorec djeluje kao zaostavština iz razdoblja plemenskog tamburanja. Digitalno tržište EU-a počiva na tri “stupa”: boljemu pristupu online proizvodima i uslugama, poboljšanim uvjetima za rast i razvoj digitalnih mreža i servisa te ostvarivanju potencijala europske digitalne ekonomije. U trokutu “kreator – distributer – konzument sadržaja" i dalje ostaje izazov kako osigurati i monetizirati pravednu naknadu autorima za korištenje njihova sadržaja online. To je pitanje oko kojega su svoj glas nedavno dali brojni kreativci u rasponu od Roberta Planta do Pedra Almodóvara.
Statistika kaže kako se online glazba legalno više sluša u Srbiji nego u Hrvatskoj.
Tako je menadžer Deezera za Hrvatsku Branko Skendžić, na prošlogodišnjoj panel diskusiji “Kreativni sadržaj i digitalni servisi – a gdje sam tu ja?!”, dao zanimljivu opasku kako se glazbeni servis Deezer brže “primio” u Srbiji nego u Hrvatskoj. No, posljednjih je godina, kaže, svejedno primjetan rast korištenja ovim servisom ne samo u tinejdžerskoj publici, nego i u generacijama “zaleđenim” na Pink Floydima, Led Zeppelinima ili Indexima. Nažalost, nema novosti u vezi s dolaskom Spotifya i Apple Musica u Hrvatsku, na inicijativu i prijedlog HDS ZAMP-a, iz Applea je stigao odgovor: “Don’t call us, we’ll call you!”.
>veće naknade od you tubea
Nažalost, glazbenicima od digitalnih servisa ipak ostaju samo mrvice. Unatoč ekspanziji digitalnih servisa, poput Deezera i pogotovo YouTubea, autori i izvođači glazbe i dalje dobivaju ostatke ostataka. Zanimljiv je podatak o tome kako autorska naknada koju YouTube plaća za cjelokupan glazbeni repertoar HDS ZAMP-a iznosi prosječno samo bijednih šest tisuća kuna mjesečno. Ako se taj iznos podijeli na desetke tisuća nositelja autorskih prava, onda je jasno kako je naš Štulić, nažalost, upao u globalni trend.
Pozitivno je što su od početka ove godine veće autorske naknade od YouTubea, to otvara sasvim nove horizonte kreativnosti u tome zapravo novome mediju.
HDS ZAMP će tako od YouTubea izravno ubirati autorsku naknadu, bez posredničkih društava, pa stoga autori mogu očekivati veće iznose, bar što se tiče autorske naknade od vaših pjesama dostupnih na YouTubeu.
Indie glazbenici osvajaju glazbene servise, pa tako rokeri s Bandcampa, kantautori sa SoundClouda i MySpace hipsteri svoju glazbu mogu ponuditi još širem auditoriju, a pritom i dalje ostati “nezavisni”. Kao da se napokon ostvaruje cilj koji je trasirala DIY estetike iz davnoga novovalnog doba u kojemu je i Štulić stasao.
Za plasiranje svoje glazbe na servis poput Deezera ne treba diskografska kuća, glazba se može uploadati putem jednog od brojnih agregatora s kojima Deezer surađuje, a popis agregatora je na njihovu webu. Dolaskom Spotifya i Apple Musica taj će izbor biti još veći i lakši.
Francuska, primjerice, iznimnu brigu posvećuje svome kulturnom proizvodu, osiguravajući mu odgovarajuću institucionalnu potporu i mjesto u medijima, prije svih radijskom i televizijskom eteru. U nas, pak, zakonski minimum zastupljenosti domaće glazbe u radijskom eteru nadoknađuje se u kasnim noćnim satima, za publiku koju čine vozači i noćni čuvari.
Kada se sve sagleda, Đoni je još dobro i prošao.