Foto: Pixell

Možete li uopće pojmiti što znači hodati ovuda, možete li zamisliti svoje obitelji da svakodnevno gledaju ovakve slike? Možete li konačno učiniti nešto konkretno da se ovo izmijeni?

Sve to stoji u nevjerojatno dramatičnoj, potresnoj i nadasve emotivnoj objavi "Moje riječi, moje snove". PROČITATI SVAKAKO.

- Mnogi će reći – evo je opet. Pa evo me opet, jer moram. Jer me užasava pomisao da u dvadeset i prvom stoljeću, nakon katastrofe koja nas je pogodila, centar grada i dalje izgleda jednako.
Ovdje u centru vrijeme je stalo. Tu, gdje bi trebala biti žila kucavica života, sve izgleda kao kulise za snimanje filma katastrofe. Uz dužno štovanje ministarstvu kulture i svim restauratorima, koliko godina još treba proći da se stvari pomaknu s mrtve točke? Da naša djeca mogu samostalno proći centrom? Ne govorimo o nekim sporednim uličicama, gospodo; ovo je strogi i najuži centar jednog grada. Možete li uopće pojmiti što znači hodati ovuda, možete li zamisliti svoje obitelji da svakodnevno gledaju ovakve slike? Možete li konačno učiniti nešto konkretno da se ovo izmijeni?
Reći ćete – pa radi se. Pa krenuti izbacivati brojke, od kojih nam se svima povraća. Jer izbacivanje brojki neće izmijeniti činjenicu da se centrom i dalje kreće na vlastitu odgovornost.
Koliko je ljudi umrlo, koliko se ljudi razboljelo od nakupljenog stresa i tuge...I opet ostajemo tu. Kao poludjele ptice kojima je vihor uništio gnijezda, pa u očaju traže nova utočišta.
Silno sam umorna i tužna. Vodim svoju borbu i nisam prošla centrom grada sigurno četiri mjeseca. Danas sam prošla i pomilovala pogledom prazne izloge i svaku kuću, zaustavljenu u vremenskom procjepu od onog kobnog prosinačkog dana.
Hoće li i kada nekome pasti na pamet da konačno pomakne kazaljke i da vrijeme ponovo počne teći, zapljuskujući radošću barem našu djecu? Kako rekoh već toliko puta – samo jedno mjesto na svijetu se zove dom.
Petrinja je jedini dom kojeg imamo.

Iznimno su jaki i komentari koji se nižu na ovoj FB stranici, a jedan od njih je i onaj Tatjane Timić koja je napisala:

- 794 dana ne mogu proći trotoarom od kuće do parka, već čekam da me neka budala pokupi na cesti. Gajeva izgleda isto kao i prvog dana potresa. Pametnom dosta. Bitno da se oni provozaju u limuzinama i uz pratnju kada dođu i kažu bili smo tamo. Bili su tamo negdje, 50 km od Zagreba, gdje je vrijeme stalo odavno.

Branka Beranić nije izdržala i napisala je kako 794 dana prolazim pored svog doma:
- Što se promijenilo od 29.12.2020 do danas? Ništa, apsolutno ništa... Život u kontejneru/ima..nije baš dostojan čovjeka u 2023 god./21 vijek..

TKO je GRINČ da nam je oduzeo dostojanstven život u našoj Petrinji. Umorna od loših misli, loših vijesti, loših ljudi koji nemaju pojma što če biti sutra.. Do kad će Petrinja biti ruševina? Do kad ovako živjeti..?