Napisao: Gordan Malić

Foto: Pixell i Bojan Haron Markičević

„Velika koalicija HDZ-a i SDP-a iz nacionalnih, političkih razloga potrebna je – jučer!“ – apelirao je ovih dana bivši hrvatski premijer dr. Ivo Sanader, protiv kojeg se vodi niz sudskih postupaka za korupciju.
Njegov zagovor velike koalicije preplavio je domaće medije, istovremeno s promocijom istoimene knjige, a u kojoj su detaljnije navedeni svi razlozi udruživanja HDZ i SDP-a u. Kao glavni razlog navode se politička stabilnost i ostvarenje historijske pomirbe hrvatske ljevice i desnice. U veljači ove godine Milijan Brkić, zamjenik predsjednika HDZ, izjavio je kako „nema naprijed dok HDZ i SDP ne sjednu zajedno za stol i dogovore se što je najbolje za naš narod i jedinu nam Hrvatsku.“
Sjedanje za stol ili velika koalicija očito su na stolu kao jedna od realnih opcija nakon idućih parlamentarnih izbora.
U 28 godina hrvatske demokracije, parlamentarni sustav u zemlji bio je razmjerno stabilan. Nikad do sad, ni u razdoblju rata, politička scena nije bila tako uzdrmana da bi joj stabilnost garantirala koalicija dviju najvećih stranaka, HDZ-a i SDP-a. Naprotiv, vodeća desna i vodeća lijeva stranka funkcionirale su na dubokim ideološkim podjelama u društvu koje su same proizvodile. U posljednje vrijeme prolaze one krizu identiteta, pad rejtinga i duboke unutarnje krize, pa se čini da se bez suradnje neće opstati na vlasti... Sanader izražava strah od utjecaja “anti-establišmentskih” opcija poput Živog zida ili MOST-a koje „zahtijevaju neostvarive promjene“ i potiču nestabilnost i anarhiju na sceni.
>NEĆE SE ONI TAKO LAKO ODREĆI VLASTI
„Matematička mogućnost velike koalicije HDZ-a i SDP-a postoji.“- smatra Ivica Relković, idejni začetnik Mosta, danas nezavisni politički analitičar. Obje stranke u zbiru ne prelaze rejting od 45 posto. „Ne budu li mogli sastaviti “ekipu” sa svim raspoloživim malim “igračima”, uključujući i manjince, nužno će, iako i uz rizik da stan nema zavjesa, morati sjesti za stol.“- tvrdi Relković.
Opcija velike koalicije danas se čini puno izglednijom nego kada su na čelu HDZ-a i SDP-a bili Karamarko i Milanović, smatra dr. sc. Berto Šalaj, izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. „Kadrovske pretpostavke za koaliciju bolje su nego prije. Jačanjem Živog zida ili nekih drugih populističkih opcija postoji i mogućnost da će se, matematički gledano, nakon idućih nacionalnih izbora funkcionalna parlamentarna većina i vlada moći kreirati samo kroz koaliciju HDZ-a, SDP-a i manjinskih zastupnika. Čini mi se da se i u javnosti “pumpa” potreba za stvaranjem takve koalicije, pa o tome govore i pišu mediji, analitičari, Sanader, poslovna zajednica, neki međunarodni akteri koji se boje poljskog ili mađarskog scenarija u Hrvatskoj.“- primjećuje Šalaj.
Dijelom hrvatskog establišmenta zavladao je strah od nestabilnosti i anarhije. Red kakav je do sad postojao, i kojim su uglavnom svi bili nezadovoljni, uskoro bi mogao biti doveden u pitanje jer protestne stranke vrtoglavo rastu. Da glavni akteri političkog mainstreama zbijaju redove potvrđuju neprincipijelne koalicije i njihovo ideološko šarenilo, raznorodno do nespojivosti, ali zakulisno povezano klijentelističkim i poslovnim vezama. Ukratko, anarhiji u politici trenutno se suprotstavlja fronta klijentelizma i korupcije koja jamči stabilnost dosadašnjeg poretka. Situacija koja u najvećoj mjeri podsjeća na talijansku, španjolsku, grčku političku scenu... Glavna prepreka promjenama i dalje su stranački duopol i mala izlaznost na izborima, smatra politolog Berto Šalaj.
„U Hrvatskoj je, za razliku od nekih drugih europskih država, stranački duopol još uvijek prilično stabilan. Istina taj duopol je od 2015. godine, pojavom Mosta, narušen, no to je još uvijek minorno ako se usporedi s drugim državama. Pogledajte situaciju u Grčkoj, Italiji, Francuskoj, Poljskoj... Tamo su takozvane etablirane, mainstream stranke pometene s političke scene. Posebno su “stradali” socijaldemokrati koji u nizu država više uopće ne predstavljaju relevantnu političku snagu.“ – zaključuje Šalaj. U Hrvatskoj se promjena vjerojatno neće dogoditi dok god je odaziv na izbore 50 posto i niži, smatra Šalaj, jer u takvim uvjetima dolazi do izražaja organizacijska infrastruktura SDP-a i, posebno, HDZ-a, koji još uvijek mogu računati na određeni broj sigurnih glasova stranačkih lojalista. Šalaj je uvjeren da se izazivači moraju usredotočiti na onih 50 posto koji ne izlaze ne izbore, jer je u njima potencijal političkih promjena: „Pritom bi moja teza bila da će veće šanse za uspjeh imati nove ili relativno nove političke opcije, koje će se tek pojaviti u hrvatskoj politici, a manje bi duopol mogle ugroziti tzv. stare stranke tzv. Trećeg puta kao što su Amsterdamska koalicija ili HSS.“
Iako je MOST relativno kratko na političkoj sceni, zbog burne koalicije s HDZ-om koja je rezultirala i padom koalicijske vlade, on više i ne djeluje tako novo.
>VELIKI MOGU SAMO ZAJEDNO
Jedan od osnivača MOST-a, Ivica Relković uvjeren je da HDZ i SDP danas, čak ni sa svim dosadašnjim “prirodnim” satelitima nemaju šansu formirati većinu, nego to mogu jedino kroz veliku koaliciju. MOST smješta uz HDZ. „Svi ključni akteri i pretendenti u vrhu HDZ-a Most vide kao “prirodnog” partnera. Čak i predsjednica daje takve signale. Ja vidim da Most o tome samo šuti, jer ne smije priznati. A ne može zanijekati.“ Bude li Živi Zid taj treći koji će uzeti veliki broj mandata, Relković smatra da to neće pomrsiti račune velikoj koaliciji, nego opravdati takav potez HDZ-a i SDP-a. Ako se pak pojavi “unija Trećeg puta” nastala na motivima antagonizma prema HDZ-SDP-ovom “mainstreamu” to ne bi bio nikakav izlazak iz tunela, nego još jedan projekt rušenja postojećeg, bez pravog rješenja.
HDZ i SDP javnosti i građanima trenutno šalju dvosmislene poruke. S jedne strane, znajući da se prije sklapanja velike koalicije moraju dogoditi parlamentarni izbori, i jedni i drugi žestoko odbacuju mogućnost takve opcije. „Davor Bernardić se već umorio od javnih nastupa u kojima odbacuje bilo kakvu mogućnost takve političke suradnje s HDZ-om, smatra politolog Berto Šalaj. „To je očekivano i politički logično, pa ne može SDP ići na parlamentarne izbore nikako drugačije nego kao žestoki protivnik i kritičar HDZ-a. S druge strane, ako između redova čitate izjave nekih lidera tih dvaju stranaka, može se zaključiti da bi u određenim uvjetima, kao što su, primjerice, izrazito jačanje populističkih ili radikalno desnih opcija, pristali na stvaranje takve koalicije. Drugim riječima, najprije nam slijedi klasični politički obračun HDZ-a i SDP-a na izborima, ali potom, u ovisnosti o rezultatima izbora, mogući razgovori o velikoj koaliciji.“- uvjeren je Šalaj.
U knjizi „Velika koalicija“ koja se upravo naveliko promovira, bivši premijer Sanader, smatra da su obje vodeće stranke u Hrvatskoj zapravo narodnjačke stranke desnog i lijevog centra, jer se „obraćaju političkoj matici društva koja čini prostor od gotovo 80 posto populacije.“
Sanader podsjeća i da „Vlada nacionalnog jedinstva“ iz 1992. kojoj je predsjedavao dr. Franjo Gregurić nije bila velika koalicija vodećih opcija, nego jedna vrsta političkog koncenzusa većine aktera na političkoj sceni. Za veliku koaliciju potrebno je dvoje, danas su to HDZ i SDP.
SDP je kao druga politička opcija izrastao pobjedom na izborima 2000. g., podsjeća Sanader. Tek tada je na mjestu druge stranke zamijenio Hrvatsku socijalno liberalnu stranku, koja je u međuvremenu izgubila najveći broj svojih birača kao i svoj politički identitet. Liberali u Hrvatskoj danas ne prelaze izborni prag, a rejting SDP-a pao je ispod upozoravajućih 20 posto.
Politički analitičar Ivica Relković to tumači ovako: „S političke scene nestaje onaj tko svoje birače uspješnije uvjeri da je nebitan i pobjednički nepotentan, a opstaje onaj tko ih uvjeri da je bitan čak i ako je u svojim politikama upitan. Za prvu se titulu najupornije zasad bori SDP, a za drugu Živi zid.“
>Bernardić, a i Plenković su utezi
O Sanaderovim političkim vizijama misli da su zakašnjele: „Sanader je sa šest godina mandata u dobroj mjeri pomogao oblikovanju političke scene. Dakle, odgovoran je i za ono što kritizira. Dok se ne raščiste njegove odgovornosti, ne mislim samo na optužnice, teško je s njim polemizirati o hrvatskoj političkoj budućnosti. Mene više zanima njegov pogled na vlastite političke godine...“- smatra Relković.
Što bi bile prednosti, a što mogući nedostaci velike koalicije hrvatskih vodećih stranaka?
„Ako bi čovjek htio biti malo ciničan, onda bi rekao da takva koalicija ne može imati negativne strane.“- kaže Berto Šalaj. „Naime, ako bi, nekim čudom, takva velika koalicija omogućila rješavanje značajnog broja naših socijalnih i ekonomskih problema onda bi, naravno, imala vrlo pozitivan utjecaj. Ukoliko bi pak takva koalicija bila sklopljena samo s ciljem održavanja na vlasti tih dviju stranaka, a Hrvatska se po nizu socijalnih i ekonomskih indikatora nastavila spuštati na ljestvici europskih država, i to bi imalo svoju pozitivnu stranu, jer bi onda, valjda, građanima bilo jasno da nam s tim i takvim HDZ-om i SDP-om nema nikakve političke budućnosti. U svakom slučaju velika koalicija bi pokazala sav sjaj ili svu bijedu HDZ-a i SDP-a.“- zaključuje Šalaj. Osnivač MOST-a Ivica Relković smatra da je loš scenarij ako se vodeće stranke udruživanjem samo žele spasiti od propasti, preko leđa države i građana: „Prednost bi bila ako obje stranke krenu u zajedničko čišćenje javnog sustava od vlastitih namještenika tzv. uhljeba s neadekvatnim kvalifikacijama. I to baš tako - da HDZ napravi popis svojih, a SDP svojih “nepotrebnih višaka” u glomaznoj državi. Ali, reći ćete, to je utopija.“
Hoće li akteri te suradnje biti sadašnji predsjednici stranaka Andrej Plenković i Davor Bernardić, koji navodno već održavaju tajne kontakte, teško je reći. I jedan i drugi već duže vrijeme gube javni rejting, ali i autoritet u svojim strankama. Spekulira se i o njihovom prijevremenom odlasku s čelnih funkcija.
Pri tome su razlozi oslabljenih liderskih pozicija ponešto različiti. „Bernardić se nakon dolaska na čelo SDP-a suočio s potpuno ruiniranom strankom. Zoran Milanović je iza sebe ostavio “spaljenu zemlju”, stranku koja je devastirana u ideološkom, kadrovskom, financijskom i organizacijskom smislu. U takvoj situaciji na čelo stranke dolazi Bernardić, političar očito nedovoljno razvijenih kompetencija i liderskih kapaciteta, koju, uz to, jedan dio parlamentarnih zastupnika SDP-a de facto odbija prihvatiti kao legitimnog predsjednika te ga kontinuirano politički bojkotira i sabotira.“- analizira situaciju u SDP-u, politolog Berto Šalaj. „Sve to očito i nije moglo drugačije završiti, nego u ovakvoj tragikomičnoj situaciji kakvu imamo sada. S druge strane, Plenković je političar s razvijenijim kompetencijama, no ni njegova aktualna pozicija nije sjajna. Njegov dolazak na čelo stranke bio je pragmatičan odgovor na krizu koja je uslijedila nakon odlaska Karamarka, i od prvog dana bilo je jasno da će Plenković morati uložiti puno truda kako bi očuvao jedinstvo stranke, održavajući ravnotežu između dvaju glavnih struja – narodnjačke, demokršćanske kojoj i sam pripada te nacionalističke koja je i dalje vrlo snažna i bitna za politički uspjeh stranke.“- smatra Šalaj.
Ovi procesi očito ne odgovaraju političkim prognostičarima, jer je teško pretpostaviti do kad će funkcionirati aktualni leadership HDZ-a i SDP-a, budući da prolazi kroz kontinuirane krize upravljanja. Ako i govorimo o perspektivi velike koalicije, smatra Relković, onda ne govorimo o sadašnjem stanju stvari u te dvije stranke. „Velike koalicije najvjerojatnije nema do izbora, nego eventualno nakon izbora, ako tako budu raspoređeni rezultati parlamentarnih mandata. A u takvom slučaju nije nužno da će o tome odlučivati iste osobe. I okolnosti će biti drugačije. “- zaključuje jedan od osnivača MOST-a. Velika koalicija nije moguća bez novih parlamentarnih izbora, napominje politolog Berto Šalaj, a do njih je još puno vremena, više od dvije godine. „U protekle dvije do tri godine smo svjedoci da se političko vrijeme u Hrvatskoj ubrzalo, živimo u vrlo turbulentnom razdoblju, tako da je vrlo teško predvidjeti kako će politička scena u Hrvatskoj izgledati nakon idućih parlamentarnih izbora i hoće li opcija velike koalicije i dalje biti jedna od realnih mogućnosti. Pritom mi se čini, bez obzira na činjenicu da je Andrej Plenković politički uzdrman i što ima ozbiljne unutarstranačke konkurente, da bi HDZ ipak lakše “probavio” veliku koaliciju.“
Šalaj, koji je svojedobno i surađivao s Davorom Bernardićem, smatra kako je posve neizvjesno što će se događati u SDP-u i hoće li s ovim vodstvom dočekati iduće parlamentarne izbore. „Međutim, ako vodstvo SDP-a ozbiljno razmišlja o velikoj koaliciji, onda im je jasno da na idućim izborima za Sabor moraju:

a) osvojiti minimalno 35-40 mandata i b) ti ljudi koji budu u Saboru moraju biti lojalni vodstvu koje predlaže veliku koaliciju. Gotovo sam siguran da bi, bez obzira tko bio na čelu SDP-a, sklapanje velike koalicije dovelo do dubokih podjela u toj stranci i da bi jedan dio zastupnika napustio SDP.“- pretpostavlja Berto Šalaj.
No, ne bi sve u tom antiklimaksu vodećih hrvatskih stranaka bilo loše. Politički analitičar Ivica Relković tvrdi: „Paradoksalno, ali danas je jedini način da se iz “mainstream” potonuća izvuku je baš u tome da umjesto stvaranja velike koalicije „po kazni“, prijeđu na neočekivani “fair play” pa i bez stvaranja ikakve koalicije. Recimo da jedni drugima pružaju konstruktivnu podršku u parlamentu, a ne da ruše svaku inicijativu zato što dolazi s druge strane.“
Da politička stabilnost nije dogma koje se treba slijepo pridržavati, smatra Berto Šalaj:
„U Hrvatskoj smo se u proteklom razdoblju nagledali i “nauživali” političke stabilnosti, no nekako mi se ne čini da je to rezultiralo ekonomskim i socijalnim prosperitetom.