Tekst i foto: Vlado Bulić

"Preko 100? Očito nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio "sr...nja" i vodio sve ratove od 1991. do 1999. Fašisti iz bivše Jugoslavije i iz drugih zemalja koji su izbjegli UDBI", napisao je na svom Twitteru Krešo Beljak. Predsjednik HSS-a podigao je na noge hrvatsku, ali i veliku našu iseljeničku scenu. Njegova izjava zaprepastila je mnoge, a ponajviše one koji su na svojoj koži osjetili strahote koje je godinama nakon Drugog svjetskog rata, a posebice nakon kraja šezdesetih prošlog stoljeća sijala Uprava državne bezbednosti. Bilo ih je svuda, a najčešća su im meta u inozemstvu bili ponajprije hrvatski domoljubi u Njemačkoj. Bilo ih je posvuda po svijetu, Vjekoslava Luburića su smaknuli u Španjolskoj ponajprije zbog njegove uloge u NDH, ali njihove su žrtve bile i brojne među ljudima, iseljenicima koji nisu imali ama baš nikakve veze s politikom. Jedan od njih je nažalost bila i trogodišnja Dinka Domaćinović. U dvorani Hrvatskog doma u Buenos Airesu, egzekutori jugoslavenske tajne službe 1960. aktivirali su bombu a jedna od žrtvi bila je i Dinka Domaćinović. Više manje zna se kako su hrvatski i albanski, a i srpski emigranti bili najčešća meta udbaša koji su po uzoru na Mossad eliminirali sve one za koje im je politički vrh tadašnje države izdao nalog. Nebrojeno je takvih slučajeva, a olako igranje brojkama, baš kao i izazivanje nevjerovanja izjavama poput one posljednje Beljakove još je jednom gurnulo u prvi plan i pitanje lustracije u Hrvatskoj. Zašto se ona nikad nije dogodila, pitanje je koje ovakve izjave izvlače na površini i koja su nešto na što bi se javnost, a i politika morali referirati. Brojni naši građani, a i iseljenici, posebice oni stariji koji su na svojoj koži osjetili torturu udbaša naprosto ne mogu vjerovati da netko tko sjedi u Hrvatskom saboru može tako nešto bagatelno, lažno, cinično, uvredljivo i nadasve drsko izjaviti. Upravo na ovom tragu novinari radio KROS-a iz Karlsruhea u Njemačkoj su razgovarali s mnogim Hrvatima u inozemstvu koji su u šoku, nevjerici i strahu. Posebno su pogođeni Hrvati, kao što su Iva i Gojko Bošnjak iz Karlsruhea, svjedoci terora, progona i zločina UDBE u Njemačkoj. Evo što su kazali Vladi Buliću, uredniku hrvatske radio emisije KROS u Baden-Württembergu.

- Gledajući Dnevnik u podne na HRT ostala sam šokirana nakon izjave Kreše Beljaka, predsjednika HSS-a . Prvo što sam uradila nazvala sam supruga i ispričala mu o kakvoj se izjavi radi. On nije mogao vjerovati dok nije došao doma i sam čuo tu informaciju. Bile su to prve riječi Ive Bošnjak, supruge Gojka Bošnjaka na kojeg je UDBA sedamdesetih godina izvela dva neuspjela atentata. - Posebno me je pogodila činjenica, nastavila je Iva, da samo se danas sjećali našeg prijatelja i kuma Nikole Miličevića koji je točno prije 40 godina, 13. siječnja 1980. ubijen u Frankfurtu od strane UDBE, koja se nije osvrtala na to da iza njega ostaje supruga s petero maloljetne djece.

- Kada sam čuo tu informaciju oko mene se zemlja okrenula – sav uzbuđen nastavio je Gojko Bošnjak. Predsjednik Tuđman je rekao u počecima stvaranja hrvatske države:

- Pružite ruku svima onima koji su vas progonili.

- Mi smo pružili ruku, a oni nama nisu nikada. Na mene je UDBA pokušala atentat 1972. godine s podmetanjem bombe u restoranu, a 1973. zahvaljujući blokadi pištolja atentat nije uspio. Atentator je bio osuđen u Karlsruheu na 10 godina zatvora. Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske došao sam do dokumenata koji pokazuju da je UDBA planirala u nekoliko navrata ponovne atentate na mene. Među Hrvatima u inozemstvu nakon Beljakove poruke koja je upućena svim Hrvatima koji misle drugačije pojavio se šok, nevjerica i strah. Nitko ne može da vjeruje da ima još bolesnih umova koji razmišljaju danas kao što su Simo Dubajić i Milan Basta razmišljali 1945. godine.

Kako je i sam Simo Dubajić izjavio da je odgovaran za likvidaciju najmanje 30.000 ratnih zarobljenika kao i to „samo mi je žao što ih nije bilo 100.000.“ Titovi partizani su počeli krvavi pir nakon završetka 2. svjetskog rata pod rukovodstvom Milana Baste u Bleiburgu 12.05.1945. godine kada su poubijali 29 mještana Bleiburga, a od toga 15 žena. Samo radi toga što su oni ili njihove obitelji bili aktivni na referendumu održanom 1920. godine o sudbini Koruške o tome da li da ostane u Austriji ili da se pripojiti Jugoslaviji. Nakon tog zločina u Bleiburgu Milan Basta je djelomično poubijao ratne zarobljenike i civile kod Bleiburga, a ostale predao Simi Dubajiću na smaknuće ili križni put.

U posljednje vrijeme slične izjave dali su narodni zastupnici Hrvatskog sabora Nenad Stazić koji je isto tako u najznačajnijoj hrvatskoj ustanovi šeretski izjavio: - Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika. I sada Krešo Beljak. Izgleda da bi kao sljedbenici Dubajića i Baste rado taj posao odraditi danas, temeljito i do kraja. Po svemu sudeći takvi se razgovori vode kod koalicijskih partnera koji su okupljeni oko SDP. Umjesto da osude takve izjave i poduzmu stegovne mjere oni se blamiraju pravdajući takve postupke i tumačeći izjavu tako da ni oni sami ne vjeruju u to što govore.
- Nikad nisam mogao pretpostaviti da bi netko nakon neovisnosti i samostalnosti Republike Hrvatske mogao i pomisliti na zločine prema Hrvatima u inozemstvu. Sada vidimo da skoro nakon 30 godina samostalnosti Hrvatske, UDBA još djeluje i odgaja svoje sljedbenike. Razočarani smo ne djelovanjem institucija Republike Hrvatske u zaštiti svih njenih građana ma gdje god oni bili, od suludih ideja i terora, zaključio je Gojko Bošnjak.
Ako se danas ratovi ne vode konvencionalnim oružjem nego kroz medijske prostor onda postoje i sve naznake „medijskih zločina“ protiv čovječnosti. Protiv takvih „medijskih zločinaca“ svaka pravna država mora poduzeti sve pravne mjere i takve „zločine“ spriječiti dok ne bude prekasno. Poražavajuća je činjenica da nakon takvih javnih izjava, ne djeluju Državno odvjetništvo, Pučka pravobraniteljica i nevladine udruge. Ne poduzimaju ništa protiv onih koji javno iznose govor mržnje i time čine „medijske zločine“ protiv čovječnosti. Zbog svog nečinjenja postavlja se pitanje da li se Hrvatska može smatrati uopće demokratskom državom.

Čudna i neshvatljiva je pasivnost i neprofesionalnost nevladinih udruga, pojedinih političara i medija koji uvijek važu s koje strane, lijeve ili desne, dolazi kakva informacija i prema tome se tada navijački odnose. Kad mediji izvršavaju poslove koji im nametnu njihovi nalogodavci tada se o tome piše danima, a kada su štićenici nalogodavaca u pitanju onda se sve to završava u istom trenutku.
I za kraj i podaci koji će mnoge zateći. Oni iz 2011. govore kako je njih 16.314 koji su bili "radnici na određenim poslovima" u "UDBA" imaju povlaštene mirovine u prosječnom iznosu od 3.736,47 kuna. I na ovom primjeru može se vidjeti koliko je hrvatska država bila i jest iznimno tolerantna spram svih onih koji su radili u službi kojoj je jedan od prioritetnih ciljeva bio onemogućavanje borbe za hrvatsku samostalnost. UDBA je pod tim imenom radila do 1968., a potom se preimenovala u Službu državne sigurnosti, pri čemu su se koristili kolokvijalni nazivi Služba i UDBA. Najpoznatiji zločini te jugoslavenske službe su ubojstva hrvatskoga emigranta i vođe Brune Bušića 16. listopada, 1978. godine u Parizu i ubojstvo hrvatskoga disidenta, poduzetnika, književnika i publicista Stjepana Đurekovića, 28. srpnja 1983. godine u Wolfratshausenu. Godine 1960. u Buenos Airesu, u dvorani Hrvatskog doma, aktivirana je bomba u čijoj je detonaciji poginula i trogodišnja Dinka Domaćinović. Rijetki su uspjeli preživjeti atentate, kao što je to uspjelo Nikoli Štedulu 1988. godine na kojega je u Škotskoj, u Kirkcaldyju, atentat izvršio suradnik UDBE.

Tekst i foto preuzeti susretljivošću Radiosendung Kros iz njemačkog Karlsruhea

Tekst i foto: Vlado Bulić (www.kros.de / facebook: www.facebook.com/kroatische.radiosendung.kros)

Foto: Gojko i Iva Bošnjak ispred Saveznog vrhovnog suda Njemačke u Karlsruheu