Dok sam je slušao, pred očima su mi se počele pojavljivati ​​scene iz koncentracijskih logora i drugih masovnih klaonica dvadesetog stoljeća.

Dugi niz godina prijateljevao sam s jednom gospođom koja je, kao mlada žena u pokretu otpora, provela mnogo godina u koncentracijskom logoru Auschwitz. Bila je dama divne osobnosti, uspravnih držanja do posljednjeg trenutka svog života. Oprostila se u 92. godini života. Tijekom godina mnogo puta mi je pričala o nezamislivom, besmislenom nasilju kojemu je svjedočila i što je i sama proživjela. Nakon njezina pripovijedanja, knjige Eliea Wiesela, Imrea Kertésza, Györgyja Konráda, Prima Levija doživio sam još dublje nego što bih inače.

Kao psihijatar i psihoterapeut, desetljećima se posvećujem duboko traumatiziranim osobama. Posebno sam osjetljiv na te priče i duboko se poistovjećujem sa stradanjem žrtava. Odrastao sam u Vojvodini, gdje su Židovi i Romi bili važan dio populacije. Bili su to prijatelji, kolege iz razreda mojih roditelja, poslovni partneri, susjedi mojih baka i djedova. Njihova je tragedija prilično snažno odjeknula 60-ih, 70-ih godina. Mi vojvođanski Mađari navikli smo živjeti u multietničkom okruženju, pa smo se uvijek poštivali i prihvaćali. Akcija Mađarske vlade, koja je svoje građane predala na milost i nemilost nacističkoj Njemačkoj, duboko je iznenadila i pogodila našu zajednicu. Za razliku od atmosfere u Mađarskoj, u kojoj je antisemitizam opstao i nakon rata, našu zajednicu ispunio je iskreni osjećaj tuge i žalosti, tim više što je Vojvodinu ubrzo nakon Holokausta zahvatio novi val nasilja. Pokolj tisuća nedužnih Mađara na kraju rata. Događaji su duboko obilježili i moju obitelj. Vrijednosti poput tolerancije prema različitostima, poštivanja ljudskog života i bezuvjetne podrške žrtvama svih boja rodile su se iz ovog iskustva.
 

Moj prvi kontakt s traumom dogodio se kada su došle izbjeglice iz Hrvatske. U to vrijeme sudjelovao sam u njihovoj medicinskoj skrbi.

Žene i djeca iz Like, Gorskog kotara, pa i Dubrovnika useljavali su se u vojarnu na Cesti dva kralja u Celju. Njihov boravak je trajao svega nekoliko mjeseci, a brzo su svoje prostorije prepustili izbjeglicama iz BiH. Kao specijalist psihijatrije već sam bio uključen u mobilnu grupu za psihosocijalnu pomoć.
 

Kad sam se toga dana vratio kući, nisam shvaćao kakav će značaj taj događaj imati za mene čitavog mog života.

Nekoliko dana kasnije, slušao sam na televiziji tih ranih devedesetih emocionalno neutralan glas spikera koji je pričao kako su stanovnici jednog sela u Bosni ponovno ubijeni. Tada me je sustiglo. Iz dubine je prodirao osjećaj užasa, bijesa, strašne nemoći.

Tada to nisam znao, ali sada već znam da nije bitna samo priča koju netko priča. Važan je pogled, izraz lica, užas u očima. Tada prestajete biti neutralni promatrač, jer i sami postajete dio priče. Beskompromisno stanete na stranu žrtava, bez obzira na njihovu boju, političku pripadnost, nacionalnost, jer osjećate, doživljavate njihovu patnju. To se u struci zove sekundarna trauma na radu. Neki izgaraju i napuštaju profesiju, ili čak postaju neprijateljski raspoloženi prema žrtvama, drugi rastu, postajemo bolji ljudi.

S pravom tvrdim da smo mi koji radimo sa žrtvama nasilja, s duboko traumatiziranim ljudima, definitivno posebni ljudi.

Posebni smo po tome što smo u stalnom kontaktu s patnjom, boli, gubitkom. Slično kao policajci, ali drugačije. Nije nam dano da se udaljimo od patnje, jer prihvaćanje patnje je most do duše čovjeka koji pati. Ovo suočavanje s patnjom daje nam pravo da se zauzmemo za SVE žrtve koje su propatile. Mi smo i moramo biti glasnici patnje, osim patnje, dotiče nas i ZLO koje je odgovorno za nastanak patnje. Pitamo se što može pripremiti čovjeka da nanese patnju drugom čovjeku bez vlastite opasnosti.

Pa ipak. Treba znati da svaki totalitarizam krije sjeme drukčijeg, nasilja i ZLA Robert Merle napisao je knjigu o liku koji odgovara posljednjem zapovjedniku Auschwitza Rudolfu Hössu, koji je bio i arhitekt nacističke industrije smrti. Na suđenju u Poljskoj Rudolf Höss je optužen za ubistvo tri milijuna Židova i drugih, inferiornih u odnosu na Nijemce. Odbacite optužbe da je on odgovoran za smrt dva i pol milijuna ljudi, jer su ostali umrli od bolesti i gladi Merle, kao pisac, nudi suvislo objašnjenje kako dijete odrasta uz nerazumnog volontera, član Nacionalsocijalističke partije da bi na kraju postao ubojica milijuna ljudi. Moglo bi se zaključiti da je bio psihopat, ali priča sigurno nije tako jednostavna. Osim osobnih pretpostavki, potrebno je razumjeti okolnosti i utjecaje koji su mu pomogli na tom putu.jake autoritete koji ih usmjeravaju. Rado se podvrgavaju ideologijama, vođama, guruima, vole se raspršiti u gomili, što ih spašava od odgovornosti.

Službenici su bili i oni liječnici i medicinske sestre koji su s velikim žarom ubijali bespomoćne i teško mentalno hendikepirane osobe u plinskim ćelijama bolnice Hadamar. Tijekom "liječničkih" procesa tvrdili su da im je stalo samo do zdravog genetskog materijala njemačkog naroda, jer navodno tako obavljaju humanu misiju.

Mase, ogrezle u ideologiju, oslobađaju pojedinca od nacionalizma odgovornosti. Postoje uzori koji javno prelaze granice civilizacije, onda drugi MOGU. Ne postoji više NE MOGU, jer MOGU. Bez odgovornosti, bez morala, bez osjećaja krivnje i odgovornosti. To se može nazvati "decivilizacijom".

Jedan političar je jednom rekao da je smrt nekoliko ljudi tragedija, a smrt milijuna samo statistika. Ako kliknete na web stranicu Yad Vashema, središnjeg izraelskog muzeja holokausta, ti milijuni imaju lice, ime, povijest, mjesto za život.

Možemo ući u trag cijelim obiteljima, obiteljima... Možemo poslušati ispovijesti preživjelih. Možemo posjetiti Auschwitz, Dachau... Židovsko stanovništvo dalo je ogroman doprinos europskoj kulturi, posebno u srednjoj Europi. Židovski glazbenici, znanstvenici, inženjeri, poslovni ljudi i bankari bili su važni promicatelji razvoja i prosperiteta početkom 20. stoljeća. Možemo se samo pitati kakav je potencijal znanstvenika, umjetnika, vrhunskih liječnika, sportaša izgubljen u beskrajnoj gomili od 5,5 milijuna žrtava holokausta. No, možemo pogledati drugu i treću generaciju preživjelih, promjenu židovskog mentaliteta, militantnost izraelskih vojnika i neprijateljstvo prema Palestincima.U logorima su masovno stradali i Romi i Sinti. Njihova tragedija se zove "porrajmoš". Ako posjetite Jasenovac, vidjet ćete tisuću imena, "Finci" na popisu ubijenih. Osim omraženih etničkih skupina, stradali su i umirali i homoseksualci, Jehovini svjedoci, ruski ratni zarobljenici i pobunjenici svih europskih naroda. A to je samo još jedna statusna medalja.

Ne smijemo zaboraviti bezbrojne žrtve boljševizma, 23.000 poljskih časnika, milijune Ukrajinaca koji su umrli od gladi tijekom dva rata, ili žrtve gulaga, kako bismo podigli glas stoke koja pati u neljudskim uvjetima u klaonicama. Mogli bismo zaključiti da se naše društvo uspješno humanizira, ali bojim se da u svim ovim godinama neovisnosti i demokracije nismo uspjeli razviti osjetljivost za žrtve, za patnju ljudi, kako danas tako i u prošlosti. S obzirom na nedostatak društvene artikulacije suosjećanja, zaključujem da u našim obrascima razmišljanja još uvijek postoje dobre i loše žrtve. Je li naša empatija možda selektivna ili potpuno otupjela pod utjecajem bezosjećajnog prikaza grubog nasilja u filmskoj produkciji? Lijevo, Solženjicinov arhipelag Gulag, je li netko gledao film "Katin", "Saulov sin", "Schindlerova lista Je li netko bio u Auschwitzu, Terezienstadtu, Varšavskom getu, Gonarsu, Lidicama…

Pitam se tko bi trebao prenijeti te poruke ovim mladim naraštajima, osjetljivost za žrtve, njegovati empatiju i altruizam bez političke boje, s neopterećenim odnosom prema poluprošloj povijesti?
 

Nadam se da je danas netko zapalio i svijeću na grobu onih nesretnih Roma koji su ubijeni 1942. godine i izvorno pokopani kod Iškog sela.