Napisao: Vuk Radić

Snimili: Sam Motala i Tonko Buterin

Prije točno godinu dana Igor Štagljar sjedio je u studiju emisije Veto koju je tada na Jabuci TV vodio Sanjin Španović i rekao da će za godinu dana, bolje rečeno – ovih dana, na prvim pacijentima primjenjivati svoj lijek protiv raka pluća. Mediji su se zapalili za priču, nema portala u Hrvatskoj na kojemu vijest nije objavljena – stiže lijek za jednu od najsmrtonosnijih bolesti koje poznajemo. Prošlo je godinu dana odonda, a čini se da lijeka nema. Pitao sam Štagljara prošli tjedan što se dogodilo, zašto nismo iskorijenili tu boleštinu.

Napisati naslov je lako. Izliječiti rak nije. Procijeniti kada će lijek biti dostupan je podjednako teško. Svjestan je toga i Štagljar. U Vetu je najavio da bi to moglo biti za 12 do 18 mjeseci. Ali sada mi objašnjava kako još uvijek nisu stigli do kliničke faze ispitivanja jer prototip lijeka koji imaju nije dovoljno stabilan i specifičan da bi se mogao početi testirati. Zato je mrvu oprezniji dok razgovaramo – kaže da ne želi davati nikakve prognoze sada kad je stvar u rukama kemičara i farmakologa koji rade s njegovim timom.

Ova prva dva pasusa teksta nisu kritika Štagljara, iako bi ih netko mogao tako shvatiti, kao prigovor da Štagljar obećava kako će izliječiti rak, a na kraju se to ne dogodi. Ne, taj početak je primjer. Demonstracija nevjerojatne kompleksnosti, ali i važnosti posla kojim se Štagljar bavi. Mislim da sam ga malo nasmijao kad sam mu rekao da mi ukratko objasni čime se zapravo bavi, jer mi moja jedva prolazna ocjena iz biologije i kemije u srednjoj školi ne dopušta da baš u potpunosti razumijem što radi. Nasmijao sam ga jer kaže da bi mu trebalo najmanje dva sata objašnjavanja, a da ne ulazi u detalje.

Ukratko? Igor Štagljar, dečko iz Zagreba, koji je u Zürichu doktorirao molekularnu biologiju, jedan je od vodećih svjetskih stručnjaka za proteomiku i sistemsku biologiju. Barem tako kaže Wikipedija. Za sebe on kaže da je znanstvenik u potrazi za novim saznanjima o raku i ostalim bolestima kao što su Parkinsonova bolest i cistična fibroza. “Moj moto je da do tih saznanja dolazim na potpuno novi i neočekivani, tzv. “štagljarovski” način,” kaže Štagljar. Trenutno vodi laboratorij na Sveučilištu u Torontu gdje sa svojim timom radi na petnaestak različitih projekata, od kojih jedan zvuči impresivnije od drugoga, ali se na kraju svi svode na jedno – razumjeti što se događa na molekularnom nivou u kompleksnim ljudskim bolestima.

Sa Štagljarom zapravo nisam nikada uživo razgovarao. Osim činjenice da nisam mogao skoknuti do Toronta, zapravo nije bilo ni potrebe. Na mailove odgovara munjevitom brzinom, kao da se ne bavi jednim od najbitnijih poslova koje mogu zamisliti, a kad piše onda piše toliko jednostavno da čak i ja mogu razumjeti o čemu priča. Zato mi nije bio problem postavljati mu glupa pitanja. Kao, primjerice, koliko smo blizu lijeku za rak.

Kaže da se u posljednjih desetak godina stvar s rakom poprilično promijenila i da molekularna biologija i medicina polako, ali sigurno, napreduju u toj bici. Recimo, postotak preživljavanja kod žena s karcinomom dojke znanstvenici su podigli s niskih 15 na stvarno impresivnih 85 – 90 posto. Slične rezultate postižu i s rakom testisa, prostate, limfoma i leukemije. Ali budućnost liječenja malignih bolesti još je kompliciranija.

Vrlo skoro, barem se tako najavljuje, doktori će svakome pacijentu prije tretmana učiniti biopsiju, sekvencirati njegovu DNK i onda odabrati najpreciznije moguće lijekove koji će uništiti “zločeste” molekule. To je personalna, precizna medicina. Nešto što će biti moguće zahvaljujući istraživanju koje je, između ostalih, radio i Štagljar sa svojim timom. Ta činjenica je bitna jer odjednom lijekovi protiv raka neće uništavati cijeli organizam, već samo zloćudne stanice. Štagljar je duboko uvjeren kako će se uskoro karcinomi liječiti kao kronične bolesti – lijekovima koji će se uzimati do smrti, ali će omogućavati kvalitetan i dug život.

“Dakle, ključ uspjeha moderne biomedicine u liječenju malignih bolesti leži u simbiozi moderne znanosti, molekularne dijagnostike, novih “preciznih” lijekova te metoda kao “imunoterapija”, koji će omogućiti puno bolje i brže liječenje te kvalitetniji život,” kaže Štagljar.

Voli pričati i o imunoterapiji, relativno novom otkriću u modernoj onkologiji, koje će pojednostaviti liječenje 150 različitih vrsta tumora, koliko je dosad otkriveno. Ukratko, imunoterapija koristi imunološki dio našega sustava i takozvane T-limfocite. Znanstvenici mogu uzeti pacijentove T-limfocite i trenirati ih da prepoznaju stanice raka pa ih onda napadaju. “Prema mome mišljenju, imunoterapija je jedno od najvažnijih dostignuća u borbi protiv tumora u posljednjih nekoliko desetljeća,” kaže Štagljar, ali napominje kako postoje dva ogromna problema imunoterapije, koja se može smatrati univerzalno primjenjivim načinom borbe protiv raka – brojni pacijenti imaju teške posljedice i cijena je astronomska. Primjerice, cijena doze za osobu tešku 80 kilograma kreće se između 20 i 30 tisuća dolara, a ona se mora davati svaka dva do tri tjedna, praktično dokle god pacijent reagira na njih.

Štagljar vjeruje kako je rak definitivno bolest modernoga društava, pogotovo Sjeverne Amerike, zapadne Europe, Australije i Japana, gdje su 2012. otkriveno 243 slučaja raka na 100.000 stanovnika, naspram 100 slučajeva na istom uzorku u Indiji. Zato treba malo dublje zaviriti i u uzroke raka. Prije svega ljudi u tim modernim državama žive u prosjeku duže nego u ostalim dijelovima svijeta, a pojava raka se povećava što je čovjek stariji, jer u tim poznijim godinama naše stanice više ne mogu efikasno popravljati mutacije (promjene u DNA). Veliki uzročnik raka je i nezdravi život – ljudi jedu neuravnoteženu i "brzu" hranu, piju alkohol, unose velike količine šećera i ne kreću se dovoljno. Nije me iznenadilo kad mi je rekao da je 90 – 95 posto svih tumora uzrokovano faktorima iz okoline. Ono što me iznenadilo je da pušenje nije na prvome mjestu. Ono uzrokuje 25 – 30 posto svih tumora, a loša i neprimjerena prehrana uzrokuje 30 – 35 posto svih tumora. Slijede razne infekcije virusima i bakterijama s 15 – 20 posto, pa pretilost s 10 – 15 posto i preveliko konzumiranje alkohola.

“Znam da će zvučati zapanjujuće, no 40 posto svih tumora danas se može izbjeći zdravim stilom života, što nije zanemariva brojka”, kaže Štagljar.

Štagljar promišlja, naravno, i o bliskoj budućnosti znanosti, preprekama i izazovima. Kaže kako postoji toliko izazova i prepreka koliko i znanstvenih grupa. Ipak, ima “gut feeling” za tehnologiju budućnosti, a to je veliko otkriće u biomedicini – takozvana CRISPR metoda. “Riječ je o tehnologiji koja omogućava ciljano modificiranje gena ili zamjenu jednog ili više gena te stoga ima ogromni potencijal u liječenju mnogih ljudskih bolesti. Cistična fibroza, HIV infekcije i hemofilija samo su neke od bolesti na kojima je dosada došlo do znatnoga napretka primjenom te metode.” Objašnjava mi da su prednost CRISPR-a relativna jednostavnost, preciznost i učinkovitost i otvara potpuno nove svjetove modifikacije gena.

“Kako to da sam došao u Toronto? Dobio sam ponudu koja se ne odbija i to je bila najbolja odluka mog života,” kaže Štagljar o svome poslu redovnog profesora na

Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Torontu, gdje drži tu poziciju od 2005., dok mi objašnjava svoj zaista impresivan znanstveni put. Hrvatsku je napustio dosta rano, u 21. godini. Diplomirao je molekularnu biologiju na PMF-u u Zagrebu, doktorirao 1995. na prestižnom ETH-u, Švicarskom nacionalnom tehnološkom institutu, u Zurichu. Nakon postdoktoralnog usavršavanja na Sveučilištu u Zurichu i sveučilištu u Seattleu vratio se u Švicarsku gdje je kao 35-godišnjak postao najmlađi assistent profesor na Sveučilištu Zurich. Ondje je sa znanstvenim timom razvio i patentirao MYTH tehnologiju pomoću koje se mogu pratiti kontakti između ljudskih membranskih proteina koji su važni jer su uključeni u nastanak niza bolesti. Ugledni znanstveni magazin The Scientist 2005. je MYTH proglasio jednom od deset vrhunskih tehnologija koje će obilježiti idućih deset godina molekularne biologije.

Dio prošle godine proveo je u San Diegu. Šali se kako mu je dobro došlo da zamijeni hladni Toronto sunčanim San Diegom. Ali nije se samo sunčao ondje, imao je ozbiljnoga posla. Na Salk institutu radio je u grupi eminentnoga znanstvenika i profesora Tonya Huntera, čovjeka koji je otac jednog od najpoznatijih pametnih lijekova na tržištu, kojim se uspješno liječe brojne vrste tumora i jednog od vodećih svjetskih stručnjaka na području istraživanja tzv. Receptor Tirozinskih Kinaza (RTK), proteina na površini ljudskih stanica, koji funkcioniraju kao antene koje instruiraju naše stanice kojom brzinom se moraju dijeliti. Istraživanje u San Diegu direktno je povezano s njegovim radom u Torontu, jer kada RTK proteini “polude” zbog mutacija ili njihove prevelike sinteze na površini stanica, te iste stanice prelaze iz normalnog u tumorsko stanje te se počinju nekontrolirano širiti.

Da, sasvim je jasno da se Štagljar bavi ozbiljnom znanošću. Stvarima koje ja sigurno nikada neću moći razumjeti. Ali ima i neku lakšu, svjetliju, stranu toga posla. Osvojio je veliki broj ozbiljnih nagrada. Ali isto tako nedavno je proglašen za znanstvenika s najviše stila. Nasmijalo ga je kada sam ga pitao za to. Kaže da u svijetu znanosti činjenica da je dobro obučen ne znači jer se gledaju samo uspjesi. Njemu je bilo važno da je dobro sređen jer su ga tako odgojili roditelji. “Moj je cilj popularizirati znanost s obzirom na znanje koje imam. A ako to mogu napraviti dok sam lijepo obučen – još bolje”, kaže.

Pitao sam ga u kakvome je stanju hrvatska znanost i ima li svjetski potencijal. I opet vrlo inteligentno odgovara, tvrdi da Hrvatska ima izuzetno pametne ljude, ali nažalost nema znanstveni sustav koji dobro funkcionira. “Smatram da problem leži u samome sustavu i ljudima koji imaju odlučujuću riječ u hrvatskoj znanosti. U posljednjih 25 godina, otkad je Hrvatska samostalna, učinilo se jako malo u pomaku znanosti nabolje i stvarno je krajnje vrijeme da se u tome području stvari počnu razvijati,” kaže. Iznenađujuće, tvrdi i da postoji dovoljno sredstava koja se izdvajaju za znanost, ali ta sredstva se dijele na sve znanstvenike koji onda dobivaju manje iznose, umjesto da se većim iznosima potiče one najkompetentnije.

Ali Hrvatska ima još jedan veliki problem - zavist. Neki od nas uspješne ljude gledaju s velikom dozom ljubomore pa im pokušavaju smjestiti bilo što, samo ne bi li prestali biti uspješni. “Jedna stvar je sigurna, a to je da je spor razvitak znanosti u Hrvatskoj izravno proporcionalan sporom rastu inovacija, što onda koči socioekonomski razvoj države. Mislim kako je krajnje vrijeme da se stvari počnu mijenjati nabolje”, kaže Štagljar koji je o toj temi razgovarao s Predsjednicom Grabar-Kitarović kada ga je posjetila u njegovu laboratoriju u Torontu.

Pomalo je zabrinut i za stanje u svjetskoj znanosti. Između ostaloga zato što novi američki predsjednik Donald Trump planira 20 posto smanjiti izdatke za projekte pod pokroviteljstvom National Institute of Health (NIH), a zbog toga bi mogla uskoro patiti i američka ekonomija jer farmaceutske tvrtke uskoro neće imati znanstvenih projekata koje mogu komercijalizirati. Kaže da je u Kanadi mrvicu bolja situacija jer se ulaganje u znanost neće smanjivati, ali isto tako nema ni naznaka da će se povećavati.

Prokomentirao je i to da mnogi studenti i mladi znanstvenici odlaze iz Hrvatske i kaže da nema ništa protiv mobilnosti u znanosti, jer je to i potrebno kako bi se mladi obrazovali i usavršavali. Ono što Hrvatska mora učiniti je osigurati povratak tih darovitih i perspektivnih znanstvenika. “Ne treba kriviti tu djecu koja su željna znanja u inozemstvu, već političare koji posljednjih 25 godina nisu osigurali dovoljno vrhunskih radnih mjesta za njih. Ja bih se prvi vratio u Hrvatsku kada bih imao mogućnosti baviti se znanošću na isti način kao što je to moguće u Kanadi.”

Kako stvari sada stoje, sumnja da će se u idućih 20 godina, prije mirovine, vratiti u Hrvatsku. U Kanadi ima sve uvjete za ugodan život, kako na poslovnom tako i na privatnom planu. “Mislim da je Igor Štagljar više potreban Hrvatskoj ovdje, u dijaspori, nego u Hrvatskoj. Prije nekoliko mjeseci s kolegama sa zagrebačkog PMF-a, prof. dr. Mirjanom Pavlicom, doc. dr. Majom Gligorom te prof. dr. Damjanom Franjevićem, osnovao sam Fond "Igor Štagljar" za financiranje studenata molekularne biologije kako bi se najbolji mladi "molekularci" mogli usavršavati u mojemu laboratoriju na Sveučilištu u Torontu.”

Uz pomoć privatnih sponzora u Hrvatskoj dodjeljuje stipendiju u iznosu 50.000 kuna, što je popriličan iznos čak i za kanadske prilike, a pokriva troškove puta i smještaja za odabranog studenta s PMF-a u Torontu. Prije mjesec dana u laboratorij mu je stigla Adriana Vučetić, prva dobitnica stipendije, koja će sedam mjeseci raditi u Torontu i pripremati diplomski rad.

Osim toga, Štagljar je prisutan u Hrvatskoj. Pet godina predaje kao gostujući profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i to studentima hrvatskog i engleskog programa. Uskoro osniva i mali laboratorij u MedILS-u u Splitu gdje će sredstvima iz Kanade financirati rad dva do tri studenta koji će raditi na jednom od projekata njegova laboratorija u Torontu. “Nadam se da shvaćate kako je ovaj moj doprinos hrvatskoj znanosti puno konstruktivniji i korisniji nego da se vratim u Hrvatsku”, završava Štagljar.