Napisao: Igor Stažić

Foto: Pixell

Na dan kad je sudac Turudić čitao presudu Ivi Sanaderu zbog zloupotrebe položaja, zbog primanja mita, pogodovanja strancima te ga pošteno „rebnuo“ kao jednog od samo dva europska premijera koja su to ikada doživjela, iz HRT-a su poslali molbu na adrese njih najmanje 50. U direktnom su prijenosu zajedno s komentatorom trebali tumačiti presudu, ali jednako tako i sve ono što je jedan od potentnijih hrvatskih vladara pretvorio u kriminal. Bio je on zapravo odlična adresa, jer netom je bio izdao knjigu o premijeru iza rešetaka: - "Kako je Sanader ukrao Hrvatsku". Pisao je o njegovu lažnu moralu, o prevarama, "narihtavanju" poslova, izvlačenju novca, pogodovanja strancima, donosio točne matematičke podatke koliku je štetu učinio... To sve bi bilo sasvim u redu da ovaj vrsni ekonomski stručnjak, tada magistar, a danas doktor znanosti nije na toj listi bio među posljednjim poželjnim sugovornicima za studio HRT-a. Kako je otkucavalo i približavalo se vrijeme prijenosa, publicist, novinar, urednik, manager, direktor..., mirio se sa sudbinom kako će prijenos gledati uz kavicu, kod kuće, ispred malog ekrana. A onda, ni 40 minuta pred početak emisije, Branimir Bilić, posegnuo je za jedinom kartom koja mu je preostala. Svi ostali potencijalni kandidati su ga odbili, dali su mu košaricu... Nitko od njih nije imao „cojones“ da demistificira Sanadera i da tumači u televizijskom prijenosu, u programu uživo zašto nam je premijer ukrao Hrvatsku.

 I tako je zbog straha i „bezmudih“, iznimno upućenih i viđenih hrvatskih komentatora i znalaca, izbor pao na „nisko rangiranog“ Dražena Rajkovića. A on je naprosto briljirao.

Danas, gotovo 10 godina kasnije ima priliku pred Saborskim odborom koji propituje kandidate pokazati ne samo karizmu, znanje, predstaviti program, karijeru…, već i zašto je baš on jedan od najboljih kandidata za ravnatelja HRT-a, upoznati ih sa 100 stranica kirurški preciznog elaborata u kojem donosi sve što je potrebno da bi se „Katedrala hrvatskog duha“ vratila novinarskim demokratskim standardima, da nacionalna televizija ne može i ne smije biti platforma za privatne interese i zarade, da njome ne smiju vladati kokošari, prevaranti i „mitolozi“, poput Kazimira Bačića Kaze Kamikaze, koji je zapravo bio simbol nereda, nezakonitosti, netransparentnosti... Pao je poput običnog kriminalca, „uvaženog“ člana hobotnice koji svojim ogromnim utjecajem posreduje pri davanju mita, krči prepreke za dobivanje poslova "pajtosa".

Uglavnom, Rajković je sve ono što Bačić nije. On je bio sretno oženjen, ali ta njegova platonska ljubav prema Jerki, bez koje je zbog njene teške bolesti rano ostao, nikada nije prelazila van obiteljskih okvira. Bilo ih je lijepo vidjeti, pa čak i onda kad su se znali žestoko zgrabiti. Jerka je bila ponosna na njega, a da je danas živa, sasvim sigurno da bi hodala i nekoliko centimetara iznad zemlje.

Ukratko, Dražen Rajković cijeli je život prošao po „PS - u“. Prvo škola i fakultet, pa najobičniji, nerijetko i fizički studenski poslovi, potom "kalfa" u novinama, pa novinar, reporter, pa direktor svih revijalnih izdanja u EPH, član Uprave, nadzornih odbora i dioničkih društava. Njegov prethodnik imao je sasvim drukčiji put. Više uzduž i poprijeko, više preko baba i stričeva. Kako tvrde bolji poznavatelji, jedan od njegovih najuspješnijih poteza i zapravo lutrijski zgoditak bio je brak s kćeri legendarne Ksenije Urličić. Prišli su oltaru gotovo kao tinejdžeri, dijete je bilo na putu i Kazimir Bačić ušao je, kao "bogec bistrički" u tuškanske salone znane zagrebačke obitelji koja je nešto značila u to doba u hrvatskom javnom prostoru. Žarko Domjan bio je brat Ksenije i prvi predsjednik Sabora koji će ostati upamćen po mnogo čemu, a tako i po izjavi s prvog konstituirajućeg zasjedanja, kojem je prigodom kazao: - Rođena je država Hrvatska, neka joj je sretan i dug život. Ono što je poželio nije uspio ostvariti u svom bližem obiteljskom okružju, jer "Kazo Kamikazo", ne samo što je koristio obiteljsku platformu za napredovanje, on je činio nepojmljivo za profesionalca koji je na čelu jedne od najznačajnijih hrvatskih institucija

S Draženom Rajkovićem dobar sam dio života proveo radeći u Europapress holdingu. Oba smo prošli sve u profesiji, od novinara, reportera, urednika, kolumniste, glavnog urednika, direktora, COO...

Moglo bi se danima pričati o njegovoj kirurškoj preciznosti detektiranja problema i nametanja rješenja, o lucidnim rješenjima u kojima su brojke, analize i grafikoni imali prioritet nad toplim ljudskim pričama. Slovili smo kao dobar tandem. Mene su uglavnom doživljavali kao „good guya“, a on je, i to sa zadovoljstvom prihvaćao da je „bad guy“. Kao direktor Arene i pola "EPH svemira" imao sam u jednom trenutku ogromnih problema s glavnim urednikom koji je bio moj odličan prijatelj i koji se postavio da je „kalif namjesto kalifa“. Bili smo u teškim novčanim problemima, a on se ponašao kao da je urednik Playboya. U trenutku kad je Dražen vidio da je u Split putovao zrakoplovom i to u povlaštenoj klasi i bez moje dozvole, pobjesnio je. Nazvao me i obrušio se na mene: - Pa kako avionom, kad nemate ni za II. razred Hrvatske željeznice? Hitno da ste kod mene. Dovedi mi tog urednika da ga spustimo na zemlju. Iako mi nije bio nadređen, kao direktor svih revijalnih izdanja mogao nas je savjetovati. Takve sam situacije obožavao, jer rješavao je probleme mačem, a i nisam bio sam. Uz sve to glavni je urednik vješto koristio naše prijateljstvo. No on je bio poput Roberta De Nira, glasan, svoj, prgav..., no sjajan pisac. Nerijetko bi red zavodio i za šankom, a znao je i ne samo grdo pogledati. Bio je i bitno viši i jači od mene i Dražena, a kako se znao „pofajtati“ i zbog benignijih situacija, nije mi baš bilo svejedno kad smo se našli u uredu nasuprot Dražena.

Rajković nije ni pozdravio. Dok smo mi sjedali on se dizao i nalaktio na oveći radni stol. Onako s visoka, nadvisio se nad urednika i počeo galamiti. U startu ga je uhvatio u verbalni klinč i izrekao mu da se nema pravo ponašati kao pijani milijarder. Sipao je bujicu riječi, ukoravao ga i vikao na njega.

U nevjerici sam gledao kako se omalen Dražen unosi u facu "ogromnom" uredniku. Očekivao sam od svog prijatelja, glavnog urednika, poznajući ga, da će ga i odalamiti, a ne samo uzvratiti mu verbalno. Šutio je poput crkvenog miša i nikad više u Areni nije putovao zrakoplovom.

Dražen Rajković jak je na riječima, a još je jači na djelu. Uz sve to odlično komunicira i tko zna nakon svega ovoga što se dogodilo s poštenim sucem Dobronićem može li se još jednom nešto slično ponoviti i to u tako kratkom vremenu. Ona se očito mijenjanju i je li zbilja došlo vrijeme i za suštinske promjene. Dražen bi mogao biti još jedan u vizu vjesnika posve novog doba, u kojem prednost nad poslušnicima i karijeristima imaju znalci i poštenjačine, kojima je Hrvatska izvan svega i koji su spremni zaustaviti neviđen val, ponajprije srpskog utjecaja, koji nam na očigled preotima prostor. Dakako, to je samo prva stepenica prema svemu onome čemu smo u nedavnoj prošlosti nazočili.