Napisao: Matjaž Gregorić

U ožujku 2008. jedan od kutnijih izložbenih prostora sajmišta Palexpo, koji je ugostio tradicionalni međunarodni sajam automobila, vrvio je novinarima, gospodarstvenicima i drugim posjetiteljima. Nisu došli na predstavljanje nekog superautomobila ili "svemirskog" futurističkog auta, već je pažnju zaokupio mališan koji bi trebao postati najjeftiniji četverotočkaš na svijetu. Indijski proizvođač Tata Motors stavio ga je pod svjetla salonskih reflektora i time najavio prekretnicu u automobilskoj industriji.

Tata Nano je zamišljen kao motociklistički automobil koji bi se na indijskom tržištu nudio za 100.000 rupija, što je tada bilo oko 1.250 eura. Ideja je sazrijevala u glavi prvog čovjeka Tate, Rahmana Tate, koji je gledao cijele obitelji kako se voze na motorima i motoriziranim rikšama po indijskim cestama te im je želio ponuditi vizionarsku i filantropsku alternativu.
 

A kad bi sve išlo po planu, Nano bi postao globalni automobil, koji bi se, naravno, s modificiranom opremom i cijenom od oko pet tisuća prodavao i u Europi. Nekoliko europskih tvrtki nanjušilo je priliku i čak imalo sve spremno za uvoz jeftine indijske bebe, no ona nikako da stigne na stari kontinent.

Puklo je odmah u startu, jer je Tata Motors morao pronaći drugu lokaciju zbog pobune u tvornici koja je bila predviđena za proizvodnju, što je uzrokovalo godinu i pol odgode. Nedugo nakon početka prodaje javila se i zabrinutost za sigurnost jer je izgorjelo dosta automobila s početka proizvodnje. Dodatni čavao u lijes Nanou zabio je konzorcij EuroNCAP koji je u izvješću o sudaru napisao da indijski jeftini automobil nema nikakve sigurnosne elemente te da je toliko krhak da putnicima ne bi pomogli ni zračni jastuci , ali ih naravno nije bilo. I san o dolasku na europske ceste raspao se.
 

Ni na indijskom tržištu automobilu dugom 3,1 metar nije išlo po planu. Izvorni model nije imao stražnja vrata i prtljažniku se moglo pristupiti samo iznutra, a klima uređaj je nedostajao. Nano je stajao na malim kotačima od 12 inča, a pokretao ga je straga postavljeni dvocilindrični motor od 623 ccm sa 28 kilovata (38 KS), što je bilo dovoljno za skromnih 105 km/h, a 600 kg težak automobil je zaustavljen doboš kočnicama. Sukladno tome, udobnost i stabilnost bili su na vrlo niskoj razini.

Prodajne brojke daleko su ispod planova, a Nano je najčešće postajao drugi ili treći automobil za bogate kupce u metropolama. U Tati su počeli ugrađivati ​​moderne dodatke poput klima uređaja, daljinskog upravljanja bravama, pa čak i servo upravljača, koji laganom automobilu sa stražnjim pogonom uopće nije trebao.  Iako Nano nije dugo izdržao po početnoj cijeni od 100.000 rupija, ostao je najjeftiniji automobil na indijskom tržištu. No, mnogi su kupci preferirali modele koji nisu puno skuplji, pa je zato prije pet godina stala proizvodnja mališana koji nije dostigao visoke ciljeve.