Napisao i pripremio: Borut Černelić

Što bi bilo kad bi bilo? Napoleon je kratko vladao većim dijelom Hrvatske, a istovremeno i Katalonije. Maršal Auguste de Marmont umarširao je 1808. godine u Dubrovnik i ukinuo Raguzejsku republiku, pripojivši je Dalmaciji i sasvim sigurno olakšao njegovu integraciju s hrvatskim nacionalnim korpusom, što je na kraju rezultiralo i stvaranjem hrvatske države u kojoj je i Dubrovačko primorje, Dubrovnik, Konavle, ne i Boka Kotorska koja je također bila pod Napoleonom.

Te sreće nisu bili u Kataloniji, jer nakon odlaska Francuza tamo su se iznova politički miješali sa Španjolcima i srodnim pirinejskim narodima da bi ubrzo iznova bili integrirani u višeetničku državu u kojoj danas živi približno 49 milijuna stanovnika. Španjolci čine oko 73 % ukupne populacije, Katalonci 16,5 %, Galjegi (Galicija) 8 %, Baski 2,3%, a ostali 0,2%, s time da i unutar samog španjolskog govornog područja postoje brojene jezične razlike. Dijalekata prije svega, koji su različitiji nego što je različit hrvatski od srpskog jezika. U Španjolskoj ima bar 7 regija sa zasebnim nacionalnim, ili polu nacionalnim identitetom. Baskija, Katalonija i Galicija u prvom redu. Pa Valencia i Baleari, koji su etnički bliski Kataloncima. Pa Asturija i Aragonija čiji su dijalekti zapravo jezici. Čak i Andaluzija i Kanari imaju jak identitet, samo ne etničkog karaktera, nego povijesno-kulturnog.

Aneksija Katalonije pod francuskom vlašću završila je 1812. godine i što bi se dogodilo da Napoleon nije počeo gubiti svoje predimenzionirane ekspanzionističke bitke? Da je kojim slučajem Bonaparte pobijedio danas bi funkcionirao Odjel Montserrat u Kataloniji i Katalonci bi bili dijelom Odjela Bosques de l'Ebre, Ter, Orientales Pyrenees ili Segre... Ukratko, danas bi vjerojatno bili više Francuzi nego Španjolci. No, oni niti su imali Marmonta niti su sve do sredine prošlog desetljeća imali izraženu potrebu za osamostaljenjem i odcjepljenjem od Španjolske. Posljednji izbori u Kataloniji od prije manje od mjesec dana dali su još veću snagu Kataloncima da se sami izbore za svoja prava. U novoformiranom Parlamentu imat će i više od 70 posto zastupnika koji se na ovaj ili onaj način bore za što veću samostalnost Katalonije, pa sve do posve neovisne države.

Francuzi su svojim kratkotrajnim boravkom u Hrvatskoj pomogli joj da se izvuče iz feudalnoga mraka i klerikalnoga zaglupljivanja koje su stoljećima provodili Habsburzi i Venecija. Maršal Auguste de Marmont bio je zadužen za Ilirske provincije u kojima se najvećim dijelom našla i Hrvatska, ona koje je bila do Podsuseda, predgrađa Zagreba pa s desne strane Save, zatim preko Banije do Jadrana pa sve do Dubrovnika, Konavla, Istre, Primorja, Dalmacije. Sam Napoleon Bonaparte nikada nije bio u našim krajevima, no Auguste de Marmont ostat će upamćen po ukidanju srednjovjekovnog mraka koji je nametan Hrvatskoj. Puno toga je donio Hrvatskoj. Nametnuo je hrvatski jezik kao službeni, uz francuski samo za birokraciju, ceste, kulturu, a i pinije zbog kojih je nastradalo autohtono dalmatinsko drveće i zbog čega i danas znamo često imati požare. Žitelji Ilirije imali su vlastito državljanstvo i isprave koje nisu bile francuske. Nesreća je za Katalonce da nisu imali Auguste de Marmonta, koji je u velikoj mjeri Hrvatima dao iznimno velika prava, kakva nisu poznavali do tada.

Napoleon je 1797. poslao bizantinsku Veneciju u povijest, a u ono malo godina koliko je vladao našim krajevima donio je toliko toga dobroga, nešto manje Kataloncima. Kada su 1806. Francuzi došli u Dalmaciju, krenuli su graditi prve suvremene ceste, razvijati gospodarstvo, ali i izdavati prve novine na hrvatskome u povijesti!