Napisala: Nika Arsovska

Hamza Ridžal mladi je publicist i književnik koji je nedavno krenuo na uzbudljivo putovanje. I daleko od toga da je jedini. Odlučio je što bolje istražiti Put svile, poznati trgovački put između Kine i Rima, kojim je roba putovala s istoka na zapad i obrnuto. Najčešće luksuzna roba, poput svile, dragulja... Ali za ovo putovanje odabrao je vrlo posebnog suputnika. Budući da je kupnja terenskih vozila, poput Toyote Land Cruiser, koju putnici inače biraju za ovakva putovanja, često povezana s velikim troškovima, promišljeno je na put krenuo sa - starim volkswagen passatom.
 

Vidim da koketiraš s putovanjem Putem svile od šestog razreda. No, kada ste zapravo prvi put odlučili krenuti na put?

"Prvi put smo htjeli krenuti krajem 2019. godine, ali nam je pripreme prekinula pandemija virusa covid-19. Zbog toga smo planove odgodili za 2020. godinu, ali ni tada zbog epidemioloških mjera nismo dozvoljeno da napusti Kanton Sarajevo. Zato smo odlučili pričekati bolja vremena, što se, kao i uvijek, pokazalo dosta korisnim. Dok sam čekao, imao sam izvrsnu priliku pročitati mnoge knjige koje su pomogle boljem razumijevanju povijesti i kulture zemlje kroz koje smo putovali.Posebno sam pronašao knjige o Putu svile na engleskom jeziku i postoji jako puno literature posvećene ovoj temi.

"Nakon godinu dana, kada je pandemija polako počela jenjavati, putovanje smo odgodili za 2021. godinu. Naravno, i tada smo imali dosta problema s organizacijom, jer za svaku zemlju je trebao PCR test, negdje i potvrda o cijepljenju , opet u neke zemlje uopće niste mogli ući. Pa su nam u zadnji čas otkazali vizu za Iran, pa smo umjesto da putujemo južno ispod Kaspijskog jezera, prošli kroz njega i stigli do središnje Azije."

Odabrali ste stari Passat za svog suputnika na četiri kotača. Koliko je bio star, s koliko kilometara?

"Da, Passat je bio naš vjerni pratilac. Govorim o Passatu B4, karavanu iz 1996. godine. Dakle, on je zapravo samo pet godina mlađi od mene. (smijeh) Kupili smo ga za samo 900 eura, a zatim je proveo tri mjeseca u mehaničarskoj radionici.Znali smo da ga moramo dobro pripremiti za put i upravo smo to i učinili.

Objavljivali smo razne fotografije Passata s putovanja na različitim mjestima pa je on praktički postao naš zaštitni znak. Naša maskota, kao Vučko na sarajevskoj Olimpijadi."

I danas me ljudi zaustavljaju na ulici samo da pitaju kako je Passat. Je li još živ?! Uvijek se čude što je još u voznom stanju i što ga koristimo svakodnevno. Osim toga, Volkswagen je vjerovatno najpopularnija marka automobila u Bosni i Hercegovini, a mi smo na taj način bili autentični."

Većina u takve avanture ide u terenskim vozilima 4x4, pa zašto stari Passat?

"U bogatoj kolekciji mog neznanja mehanika je na istaknutom mjestu. Ipak, i sam sam znao da za takve pohode treba SUV i pogon 4 x 4, auto koji se već dokazao na sličnim avanturama. Pa kad smo donio sam odluku prije nego što sam krenuo na put, moj prijatelj i suputnik Edib i ja razgovarali smo s nekoliko mehaničara. Gotovo svi su rekli istu stvar: Kupite Toyotu Land Cruiser. Ali naš budžet je bio vrlo ograničen i ponestalo nam je Novac za robusni SUV. Ali ipak od naših snova nisam htio odustati. Pa makar ih doživio pred kineskom granicom, u starom autu. (smijeh)
 

Rekao nam je jedan mehaničar: Ako nemate novca za Toyotu, kupite takav stariji auto, koji nema elektroničkih dijelova i senzora. Bilo nam je jasno da ćemo putovati na ljeto. Da ćemo proći kroz dvije pustinje i da će i tamo (i to puna tri dana) temperature doseći 60 C. To je značilo da ne smijemo riskirati s automobilom u kojem bi senzor mogao zakazati. Zato smo se odlučili za Passat. I pokazalo se da smo donijeli pravu odluku."

Je li te ikada iznevjerio? Kada ste najviše išli na nož?

"Ne, nije nas nigdje iznevjerio. Čak smo se šalili da je on najbolji od nas trojice, jer smo ga tretirali kao suputnika, a ne kao hrpu lima. Putem smo se šalili na njegov račun mnogo puta i pripisivali mu neke ljudske kvalitete Najmanje je trošio i nikada se nije žalio što god mu radili Divan suputnik, zaista.(smijeh) Naravno, ni ekspedicija u Centralnu Aziju nije mu bila laka. Mislim da je došao do svoje granice kada smo prešli Kavkaz. Moćni planinski lanac koji se proteže između Crnog mora i Kaspijskog jezera bio je veliki izazov za Passat. Prvo, auto je bio težak zbog tereta koji smo prevozili - opreme za snimanje i slično.Ali onda se popnete na 2500 metara nadmorske visine i odmah osjetite da je tamo zrak rjeđi nego inače, a u daljini vidite planine koje još morate prijeći.Srećom, i to je preživio.

Jedina mana, ako se to uopće može nazvati manom, je što je otpao dovratnik sa suvozačevih vrata. Nismo htjeli da lupa po vratima, pa smo potražili mehaničarsku radionicu. Bilo je to u gradu Karsu, gotovo na tursko-armenskoj granici. Stigli smo pred veliku automehaničarsku radionicu i majstori su se počeli okupljati oko nas. Nisu mogli vjerovati da smo s tako starim autom došli čak iz Bosne na krajnji istok Turske. I pazite, Turska je sama po sebi ogromna, kada ste na krajnjem istoku zemlje, gotovo ste duplo udaljeniji od Istanbula nego velika Bosna i Hercegovina. Rekli smo majstorima da s njim nismo tako daleko stigli, nego da idemo dalje, do granice s Kinom. Bili su uzbuđeni. Zamolili smo ih da provjere motor i ostale dijelove, što su i učinili. Rekli su da je auto u savršenom stanju i da ga možemo odvesti gdje god želimo."

 
Što ste promijenili na autu prije puta?

"Prije puta smo na Passatu promijenili sve osim motora i mjenjača. Dakle, zamijenili smo sve rezervne dijelove i ubacili nove. Na taj način smo se htjeli zaštititi od mogućih kvarova. Kad kažem da svi dijelovi osim motor i mjenjač su zamijenjeni, mislim na to Svi.
 

 
Utovarili ste rezervne dijelove u vreće. Što si imao sa sobom, za svaki slučaj?

"Da, tako je. Imali smo dvije torbe rezervnih dijelova. Znali smo da možemo pronaći mehaničara bilo gdje, samo ne dijelove. Nismo htjeli riskirati čekajući da neki auto-dijel stigne poštom negdje daleko od kuće. Stoga smo radije ponijeli sve sa sobom. Imali smo zalihe ulja, filtera, alternatora, kočionih čeljusti, čak i dodatnih crijeva i brisača. Imali smo gotovo sve što bi moglo poći po zlu s automobilom."

Sve u svemu, prošli ste desetke tisuća kilometara Putem svile. Ali kako se promet mijenja što se više krećete prema istoku?

"Prešli smo 24.000 kilometara, što je za nas bio pravi izazov, pogotovo za auto star 25 godina. Osim svega što promatrate tijekom putovanja, posebno je impresivno kako se mijenja promet. Čim stignete u Turskoj morate zaboraviti sve što ste mislili da znate o vožnji. U velikim gradovima doživite gužve za koje niste znali da postoje, a zatim na jugu i istoku Turske vidite da neka pravila jednostavno ne vrijede.

Recimo, putujući turskim autocestama, koje su doduše izvrsne, čak i bolje od nekih europskih autocesta, često nailazite na semafore. Čini mi se da je ograničenje brzine na tim cestama 82 kilometra na sat - što zvuči simpatično, kaže se da netko ne zaokružuje ograničenje - ali većina vozača vozi preko 100 km/h, neki i do 140 km/h.

Najluđa stvar bila je vožnja kroz Uzbekistan. U ovom prometnom ludilu, u ovom neopisivom kaosu, postoji neki čudan red koji uzbekistanske vozače održava na životu, ali vama kao strancu treba vremena da se naviknete. Vožnja kroz Uzbekistan - samo u ovoj zemlji smo vozili 6000 kilometara - bilo je nezaboravno iskustvo. Nema ograničenja, nema pravila! Pritom su ceste kaotično loše, pa ako prvi put prolazite pokraj nekih krajeva, lako možete uništiti auto.U Uzbekistanu sam bio ponovno prije četiri mjeseca i vidio da se dosta promijenilo. Sad je Uzbekistan pun radara pa svi paze na brzinu. Moj prijatelj Umid iz Taškenta rekao mi je da su vozači u Uzbekistanu bijesni zbog novih pravila na koja se nikako ne mogu naviknuti. Čak mi je rekao da svoju zemlju više u šali ne zovu Uzbekistan, nego Radaristan. (smijeh)"

Među zapadnjacima vlada mišljenje da ta mjesta nisu uvijek najsigurnija. Ali što vas je uvjerilo u suprotno? Kako su vas primili domaći?

"Mi na Zapadu živimo u iluziji da su sve istočne zemlje opasne i da stvarno nije pametno tamo putovati. Putovao sam autom u mnoge istočne zemlje i mogu vam reći da to jednostavno nije istina. Istina je da vožnja u ovim zemljama predstavlja poseban izazov. Kroz Uzbekistan je to bila brzina drugih vozila koja su pretjecala i lijevo i desno; kroz Saudijsku Arabiju izazov je gorivo, konkretno dionice ceste, posebno u južnoj Arabiji gdje nemate mnogo benzinskih crpki, pa ti treba gorivo da ga imaš, pažljivo planiraj; blokade cesta su izazov kroz Irak,... Ali kada govorim o sigurnosti, u smislu onoga što ti se kao strancu može dogoditi, moje iskustvo je da Istok je potpuno siguran, naravno, ne mislim na zemlje u kojima se vode ratovi, ne bih nikome preporučio da sada putuje u Palestinu ako je tamo trenutno uopće moguće doći.
 

Narod Istoka zadržao je nevjerojatnu gostoljubivost prema putnicima, bez obzira tko su oni, bez obzira kojoj vjeri i naciji pripadali. To je naslijeđe velikih svjetskih religija, naslijeđe koje je na Zapadu zaboravljeno. Znate, čim dođete u Tursku, shvatite da ti ljudi imaju poseban odnos prema putniku. Nude ti da spavaš u njihovoj kući. Često vam ne dopuštaju da platite ono što ste htjeli kupiti. U nekim slučajevima smo prihvatili njihovo gostoprimstvo i prespavali u njihovim kućama, što je bio poseban doživljaj. Ističu se Irak i Iran. Čak i Gruzija, ali rekao bih da se nijedna zemlja ne može usporediti s Uzbekistanom. Gostoljubivost koju tamo možete doživjeti teško je pronaći čak iu bajkama. Kad bih birao hoću li radije otići u Uzbekistan na mjesec dana bez novca nego recimo u Njemačku, naravno da bih odabrao Uzbekistan. Sigurna sam da bi se dobro brinuli o meni i da nemam ništa. Uzbeci su takvi. Neopisiv."

Drugi put prema istoku je već iza vas, ali vjerojatno ne i posljednji. Slažeš se?
 

"Prošlog sam ljeta sa svojim prijateljem Ahmedom Šarićem putovao arapskim svijetom, na drugoj ekspediciji Puta svile. Plan i želja mi je da u sedam putopisa napišem najcjelovitiji putopis Puta svile koji postoji u svjetskoj književnosti. . Koliko ja znam, nitko nikada nije obišao sve ceste i ceste ove poznate trgovačke rute i napisao knjige o njoj. U svibnju, lipnju i srpnju 2023. putovao sam u Tursku, Jordan i Saudijsku Arabiju i trenutno pišem putopis sa ovog putovanja.Naravno ovo nije posljednje veliko putovanje kao sto rekoh.Spremam vec ekspediciju u Irak i Iran.Iako sam vec bio u ovim zemljama jos ih nisam obisao na ovaj nacin. A tko zna, možda Passat opet krene na istok.Svaki put kad ga vidim - trenutačno je u vlasništvu mog oca, koji mi daje da ga ne bi dao prodati nikome izvan obitelji - uhvati me nostalgija za istokom."