Tihana Lazovic ne govori puno talijanski. Razumije ga, donekle. Vjerojatno zahvaljujući mami koja je profesorica talijanskoga jezika. Svejedno, prošle godine je bila u Rimu na audiciji za glavnu ulogu u filmu koji je trebao biti sniman na talijanskome jeziku, s redateljicom koja je s njom razgovarala samo na talijanskom i s talijanskom postavom.

Tihana i ja sjedimo u malenome kafiću u središtu grada. Kaže da se tu često nalazi s ljudima. Pričamo o zadnje dvije-tri godine njezina života. Bile su joj to sasvim dobre godine. Glumila je u filmovima koji su osvojili vrijedne nagrade, dobila je bitna priznanja, s malo drugačijom serijom probila se i na televiziju i ni u jednome trenutku nije stala. Ima 26 godina, dvije Zlatne Arene s Pulskoga filmskog festivala, na Berlinskom filmskom festivalu osvojila je ‘Shooting Stars’, nagradu koju svake godine dobiva desetak europskih glumaca i glumica pred kojima je velika karijera, ’Zvizdan’ Dalibora Matanića, u kojemu je glumila, osvojio je ‘Un Certain Regard’ nagradu u Cannesu, a serija ‘Novine’ pokupila je neke od najboljih recenzija domaće TV produkcije.

Mala buntovnica

Mislila je da će Rim biti bajka. Tamo ju je pozvala Costanza Quatriglio, redateljica koja ju je vidjela u ‘Zvizdanu’ i možda ju htjela vidjeti u filmu koji je tada spremala - ‘He Looks Like My Son’. Željela je da Tihana prvo odradi audiciju. Tihana je mislila da će malo šetati po Rimu, razgledavati, možda se malo provozati Vespom. Na kraju je dva dana po sedam sati sjedila na audiciji kod Quatriglio, koja je s njom razgovarala samo na talijanskom, a Tihana je odgovarala na engleskom i motama. Misli kako joj je to bio najveći test. Ulogu je dobila. Kaže mi da je silno htjela glumiti na stranome jeziku, to joj je izazov. Htjela je da joj netko nešto zada i da mora požrtvovno na tome raditi.

“Bila sam velika buntovnica u školi”, kaže mi. Na prvu, malo mi je teško povjerovati joj. Ima gotovo nadrealno široki osmijeh, totalno pozitivnu narav. Sva je pozitivna i ne vidim ni trunku buntovnosti. No nakon pola sata razgovora sve mi je jasno. Kao klinka, u srednjoj školi, išla je na prosvjed za referendum i pitanje o ulasku Hrvatske u NATO savez. Simpatično, čini mi se, sve dok stvari ne krenu malo mračnijim tonom. “Pravi revolucionar mora biti spreman izgubiti sve”, kaže Tihana, i ne pretjerano dramatično, nego više onako ovlaš, dodaje - “došla sam u fazu u kojoj sam shvatila kako ne vjerujem u lijepi pristup ili mirne prosvjede. Mi ne prosvjedujemo i ne znamo prosvjedovati, a možda nam samo još nije došlo do grla.”

Kaže da danas nije preveliki revolucionar. Malo je zatomila aktivnosti iz srednje škole, kada je mislila da može mijenjati svijet. Uvjerila se kako to nije toliko lako. Ali, ipak… “Ne mislim da smo mi glumci nešto pretjerano važni. Ali mislim da možemo poslati jaku poruku”. 

“Glumica sam zato što ne znam ništa drugo raditi,” smije se. Kao mala nije maštala da će jednoga dana biti glumica. Ali zna da je u njoj nešto čučalo, samo nije znala kako to osvijestiti. Ni dan-danas ne zna koji ju je poriv gurnuo u to. Jedan dan je samo otišla na audiciju u kazalište i prošla.

Stvari su mogle izgledati dosta drugačije. Dugo, desetak godina, svirala je klavir. I pjevala. Njezina sestra i dalje se bavi glazbom, tako da je i ona mogla nastaviti tim putem. 

Fakultet i festival u Cannesu

Akademiju dramskih umjetnosti nije uspjela upisati iz prve. Iako to nije toliko nečuveno, jer su neki od najboljih naših glumaca upisali iz druge ili treće, Tihana kaže da nije ni zaslužila upisati iz prve. “Naprosto nisam bila dobra. Došla sam sva zbunjena, izgubljena, s kratkom crnom kosom i ostacima punkerice u sebi”, kaže. Iz druge je uspjela. Bila je potpuno opuštena, radila je neki kratki tekst Tene Štivičić i znala je da će se upisati.

Iako neki ljudi imaju traume s Akademije, Tihana kaže da je njoj bilo super. Djelomice, možda, zato što nikada nije ni završila svih pet godina. Na trećoj godini ju je Lukas Nola uzeo za prvu veliku dugometražnu ulogu u filmu ‘Šuti’. 

Pokušavala je uskladiti faks i glumu, ali naprosto nije išlo. “Nije mi žao što nisam završila faks. Imala sam priliku ili završiti Akademiju ili otići na festival u Cannes” kaže i objašnjava kako joj nije pretjerano bitno ima li završen fakultet. Iako bi, bude li se htjela zaposliti kao glumica u nekome kazalištu, to moglo utjecati na plaću.

Definitivno je dobro odlučila. Da je ostala, možda ne bi snimila tri-četiri dugometražna filma u tri godine. Gotovo sigurno ne bi osvojila ‘Shooting Stars’ nagradu. “To je bila velika stvar. 

Tek sada, s godinu dana odmaka, godinu dana u kojima mi se sve izdogađalo, shvatila sam što mi to znači. Nisam stigla ni proslaviti ‘Shooting Stars,’ ali da više ništa ne radim u životu to bi mi bilo dovoljno. To mi je bila posebno emotivna godina - Cannes, Berlin, luđački dobra godina prepuna emocija. U Puli nam je skandiralo deset tisuća ljudi,” priča o najboljoj godini profesionalnoga života.

Super joj je bilo, kaže, i na crvenome tepihu u Cannesu. Jeste, Paris Hilton je hodala odmah iza njih i uzela im je svu pozornost, ali nije bitno. Kako su imali kartu samo za crveni tepih, ne i film, tako su kasnije provedeni kroz neke podrume i duge hodnike ispod kina. Kada su izbili van na zrak prvo su zapalili cigarete i rekli si - “Dobro je, i ovo smo odradili”.

“Voljela bih raditi umjetnost. Ali ne znam mogu li ovo nazvati umjetnošću. Malo mi je to pretenciozno. Nisu svaki glumac i redatelj umjetnici, malo previše se koristimo tom riječju umjetnost,” priča Tihana o svome poslu. Kaže kako glumački život nije jako težak. Može ponekad biti zeznut jer stalno kopaš po sebi, stalno si svjestan svega.

Oduvijek je imala sreću, kaže, da može birati što želi raditi, pa nije morala odbijati neke velike projekte. “Imam sreću da su me birali dobri projekti. Sve što sam dosad radila bilo mi je super”. Kaže da se može živjeti od glume. Doduše, malo je teže jer je slobodna glumica, ali trenutno još ima mogućnosti tako glumiti. Ne razmišlja o dalekoj budućnosti, jer sada ima superprojekte i sretna je kada radi sa sjajnom ekipom. Ipak, ako ovo s glumom kojim slučajem pukne,pa se bude morala prestati baviti time, ne zabrinjava se previše. “Nije mi dosadno ako se ne bavim glumom. Uvijek ću naći nešto drugo. Srećom, dosad nisam imala dugo razdoblje bez glume”, kaže.

Najveći support

Sada, primjerice, možda ne glumi u nekome novom filmu, ali svejedno radi kao glumica. Kod Boruta Šeparovića u kazalištu Montažstroj radila je na jednome novom multimedijskom projektu. Tekst jednoga ginekologa o abortusima odglumili su za radiodramu koju su istovremeno snimali, pa će sve objaviti na internetu. Zadnjih nekoliko godina joj je bilo dosta hektično, pa su joj kraj 2016. i početak 2017. došli kao olakšanje.

“Voljela bih se manje nervirati u vezi s nekim stvarima”, kaže.

“Da nemam svoje starce koji su mi najveći support, pitanje je bih li se bavila ovime. Mislim da je jako bitno za glumce da imaju podršku bliskih ljudi. Mi smo jako krhki. Daš mi stotinu dobrih kritika a jedna loša me uništi,” priča o obitelji koja joj toliko znači. Sestra je završila klavir na Glazbenoj akademiji, mama je profesorica talijanskoga, tata golman od malena joj je puštao stare blues i rock ploče. Kaže da su njezini roditelji genijalni. Nisu ni u jednome trenutku pokazali neku sumnju u njezin odabir da želi biti glumica. Malo su se zabrinuli kada se ispisala iz glazbene škole i upisala Akademiju, ali čim su shvatili da je ozbiljna, dobila je punu podršku.

“Ne bojim se da jednoga dana neću imati posao. Glumica sam po svemu, ali ne želim da to bude jedino što me obilježava. Ako polažeš sve u svoj posao, tko si ti bez toga? Stalno se podsjećam da se sjetim tko je Tihana bez svih tih etiketa. To mi je jako bitno”, kaže na rastanku. S takvim stavom neće imati problema s karijerom. Zasigurno. 

Vuk Radić