Posljednih dana svjedočimo nizu uhićenja, privođenja i pretresa stanova i poslovnih prostora nekih vrlo istaknutih državnih dužnosnika, bivših dužnosnika i poznatih osoba, svih redom povezanih sa vladajućom Hrvatskom demokratskom zajednicom. I dok iz istražnih institucija dolaze priopćenja da se radi o uhićenjima povezanima s borbom protiv korupcije i gospodarskog kriminala, jasno je da se radi o klasičnom političkom, predizbornom igrokazu s ciljem ostvarivanja dvostruke koristi: političkog konsolidiranja vladajuće stranke rješavanjem nepoćudnih kadrova s jedne strane i osnaživanja političke pozicije 30-ak dana prije parlamentarnih izbora.

Iako HDZ-u u principu i ne trebaju ovakvi igrokazi da bi si osigurao glasove na izborima, oni ipak dobro dođu u svrhu legitimacije ne samo prema hrvatskoj javnosti nego i prema van, gdje Plenković nastoji održati savršenu sliku demokršćanskog političara koji se uspješno bori protiv korupcije koja razjeda Hrvatsku.

No, pogled s domaćeg terena, iz Hrvatske je poprilično jasan. Ne postoje ozbiljni ljudi u Hrvatskoj koji više uhićenja, privođenja i pretrese smatraju dijelom borbe protiv korupcije. Taj dio kaznenog progona odavno se preselio iz sfere borbe protiv korupcije u sferu političkog folklora, građani ga doživljavaju dijelom predizbornog programa i “predizbornog šušura”. Ono što je kod drugih stranaka predstavljanje predizbornog programa, kod HDZ-a su predizborna uhićenja. Biti uhićen u nekom dijelu političke karijere za visoke dužnosnike te stranke je gotovo pa pravilo. Pravilo je i da vam se nakon uhićenja ne događa ništa, prikupljena materijalna dobra ostaju, a vi se povlačite u zasluženu mirovinu, u neku od brojnih nekretnina, proizvodite vino ili maslinovo ulje ili pak sadite nasade oraha.

Osim što se taj uvodni dio kaznenog postupka, od uhićenja do podizanja optužnice, pretvorio u čisti, uglavnom brižno tempirani politički folklor, ni druga faza kaznenog postupka, rasprava pred sudom, nema kod građana puno bolji status. U toj fazi, kad je situacija za uznike već malo ozbiljnija, nastupa Tijelo nadležno za kazneni progon. Ključna uloga je u optužnici napraviti što je više moguće pogrešaka, kako bi presuda bila što blaža i što podobnija za kasnija rušenja na Vrhovnom i Ustavnom sudu. Ovlaštenicima za podizanje optužnica na raspolaganju tu stoji široka lepeza mogućnosti, od temeljenja slučaja na nezakonitim dokazima, nevjerodostojnim svjedocima, lošim vještacima, pa sve do propuštanja rokova, što je već izvan zone suptilnih mjera, ali teška vremena traže očajničke poteze.

Nakon što je optužnica uspješno sastavljena s ciljem da bude oborena, slijedi desetogodišnji sudski postupak u kojem su optuženicima, tužiteljima i sudovima na raspolaganju brojna pravna sredstva da se postupak protegne unedogled. Promjene sudaca, smrti sudaca, svjedoka, vještaka, promjene iskaza, izuzeća sudaca, sudskih vijeća, čitavih sudova, vještaka, izmjene nadležnosti, prethodna pitanja i čitav niz drugih pravnih alata doprinose da čitav postupak traje čitavu vječnost. U našem pravnom sustavu su metode odugovlačenja tako razvijene da je nekada legitimna metoda odugovlačenja bila i čekanje raspada države. 

Presuda optuženicima u pravilu dolazi u trenutku kada više apsolutno nitko, osim možda uredujećeg sudca, ne zna tko su ljudi kojima se sudi i za što im se uopće sudi. Javnost suđenje prati kroz maglu, a izvješća sa suđenja se objavljuju u pauzi između vijesti o domaćim starletama i online kvizova. Izrečene presude ne izazivaju nikakvu javnu rekaciju jer suđenja anonimnim ljudima nisu stvar od javnog interesa.

Slijedi faza pravnih lijekova. Prvostupanjska presuda u pravilu ne znači ništa jer iznad nje postoji drugostupanjska presuda. Iznad nje je Vrhovni sud. Iznad Vrhovnog suda je Ustavni sud. Toliko instanci koje mogu popraviti grešku onoga ispod sebe. Ukoliko je državni odvjetnik pogriješio pa sastavio vrhunsku optužnicu, tu su ostali da pruže ruku. No, ukoliko i prvostupanjski sud sastavi pravno utemeljenu presudu na temelju kvalitetne optužnice, i dalje nema brige. Tu su još tri instance, ne zaboravite. Drugi stupanj, Vrhovni sud i Ustavni sud, tj. Politika.

Dokazi za ovaj tekst empirijske su prirode, ovo je stvarnost koju živimo zadnjih dvadeset godina.

Borba protiv korupcije vodi se u institucijama pravne države, ali borba protiv korupcije ne počinje u njima. Borba protiv korupcije započinje na biralištima. Ako borba protiv korupcije nije izabrana na izborima, ona ne postoji. Postoji njen bezvrijedni surogat, a predizborna uhićenja su najbolji primjer tog sustava koji glumi borbu protiv korupcije kao što plastično cvijeće glumi ono pravo, mirisno.

U Hrvatskoj, borba protiv korupcije ne bira se na izborima. Bira se i izabire ideologija, radna mjesta u državnoj upravi, poduzetništvo spojeno na državu, sve, ali borba protiv korupcije ne. I dok god je tako, u institucijama pravne države umjesto borbe protiv korupcije imat ćemo njen bezvrijedni surogat, predizborna uhićenja.