Napisla: Patricija Pašalek

Snimila: Aleksandra Saša Prelesnik

 
Dno postoji, ono je i tu, među nama. Srećemo ga, vidimo ga, prolazi pored nas... Crta se na licima i tijelima dječaka i djevojčica. To su mlada, razderana lica krezubih osmjeha, mrtvih očiju i mršavih tijela trulih nogu koja teturaju po centru Ljubljane, primjerice na Kongresnom trgu, Metelkovoj, iza Ljubljanice, ispred i ispod Zmajskog mosta, gdje je nedavno ovaj mladi čovjekovo je lice zauvijek utrnulo u blijedu smrti, priča on. "Nekoliko puta sam sina vidjela u situacijama i stanjima u kojima sam pomislila, jer ovo nije moj sin, već živi leš. Kada sam ga odvela na hitnu, vidjela sam veliku crnu rupu na preponama, zbog igle pali se heroinom", stravičnu situaciju opisuje Saša Kveder čiju emotivnu priču prenosi naš portal predstavili pred koji dan. 

Često su razgovori potpuno neproduktivni, jer kada je pod utjecajem supstanci, sin reagira negativno, čak i lažima i ljutnjom. Tek kada se nađe u ozbiljnim zdravstvenim problemima i pri izmaku snaga, postaje spremniji za inicijative svojih bližnjih. "Mnogi razgovori se temelje na njegovim manipulacijama i praznim obećanjima, za postizanje trenutne koristi. Sve je to dio bolesti i obrane postojećeg stanja ovisnosti. Istovremeno, jasno je da nije sretan, da i on jako pati. Jako je teško pobjeći iz kandži droge. On je bio moje sunce, otkad ga je droga obuzela, on je netko drugi."

Liječenja do sada nisu rezultirala nikakvim poboljšanjima

On i sin, koji danas ima 33 godine, uvijek su u kontaktu, bez obzira bio on na putu ili u zatvoru. U zatvoru je dosad proveo ukupno devet godina, no to ga nije zaštitilo od ovisnosti o drogama. "Potrebno je biti svjestan da zatvor nije bolnica, gdje zapravo i pripadaju osobe s problemima ovisnosti. U zatvoru se na neki način moguće pripremiti na apstinenciju. No, sve opet ovisi o motivaciji pojedinca. To je također Činjenica je, a to nije tajna, da zatvor nije siguran od zlouporabe sredstava ovisnosti, jer u njima kruže mnoge stvari." Također, njezin je sin u zatvoru dobivao dosta lijekova za koje je mislila da mu nisu potrebni, a ponekad je bio zaključan u sobi s teškim kriminalcima, što ga je jako boljelo. “Znaš, mama, ja sam u sobi s nekim tko je zadavio moju baku”, požalio joj se jednom prilikom Sin se nekoliko puta liječio u Centru za liječenje ovisnosti o drogama, gdje su stroga pravila i visoka stupanj motivacije. Uvijek je rano odlazio s liječenja, ili su ga izbacili ili nije mogao izdržati pa je sam otišao. "Na kraju me o tome nisu ni obavijestili, iako sa sinom već 15 godina posjećujem ovu ustanovu, upravo zbog zaštite osobnih podataka u kontekstu ljudskih prava. Upoznao sam ga igrom slučaja u centru Ljubljane i jedva sam preživio šok." Zatvor nije utjecao na sinovljevu promjenu, jer ju je podnosio pasivno i djelomično omamljen. Dosadašnji tretmani nisu bili uspješni, što zbog slabe motivacije, dugotrajnog uzimanja supstanci, što zbog strogih pravila koje propisuje bolničko liječenje.Više puta sin se polumrtav predavao u bolnicu Polje ili Tamo je nakon dva dana umjetne kome prevezen iz UKC Ljubljana, zbog predoziranja. "Iz bolnice u Polju su ga otpustili nakon tri dana, rekavši da nije dovoljno motiviran za liječenje, i vratili su ga na ulicu, natrag u ovisnost. Na taj način on zapravo nikada neće biti motiviran. Kao osoba prisutna u agonija moga sina pitam se kako se može očekivati ​​da netko fizički uništen i sa oštećenjem mozga nakon 15 godina konzumiranja svakakvih supstanci bude jako motiviran nedostaje mi program gdje bi se postupno gradila motivacija za ovisnike ali ne održavanje ovisnosti."
 

Država bi morala boljebrinuti za ovisnike i sve potrebite

Trenutačno su u Sloveniji dostupni samo takozvani programi niskog i visokog praga, objašnjava. U prvu spadaju organizacije za smanjenje štete, supstitucijski programi održavanja i programi liječenja ovisnosti visokog praga, za što ovisnici moraju biti izrazito motivirani i odlučni jer su terapijski programi vrlo zahtjevni, posebice za korisnike s dugim razdobljem konzumacije supstanci. U terapijsku zajednicu – komunu potrebno je ući već potpuno očišćen od tvari. "Oba programa su dosta ekstremna i veliki je jaz između njih. Mislim da postoji i potreba za programom srednjeg praga, gdje bi ovisnici koji još nisu potpuno očišćeni, ali su djelomično motivirani, mogli provoditi dnevne aktivnosti, ili terapeutski ili radni. Iznad svega, bilo bi potrebno, osigurati im sigurne sobe. Jer nijedan stanodavac neće primiti ovisnika u podstanar." Tako bi se ovisnici maknuli s ceste i zadržali ljudsko dostojanstvo, a središte grada bi se rasteretilo i lutajućih beskućnika i odbačenih igala posvuda.

"Čitala sam i da su u nekim azijskim zemljama uveli obvezno liječenje i izbor nije prepušten ovisnicima, odnosno pacijentima, a trgovci ljudima - krvnici ponekad dobiju i smrtnu kaznu. Ljudska prava, kao dio demokracije, u ovom slučaju uzrokuju nemoći sustava koji se s jedne strane bori protiv ovisnosti,a s druge strane sam sebi veže ruke. Potrebe ovisnika nisu pravilno shvaćene, adresirane i riješene. Previše se crno-bijelo gleda po ovom pitanju: ili si ovisan ili si zdrav."

Ima scena koje ne može zaboraviti, a još uvijek ih boli, primjerice sjećanje na dan kada ju je očajno, iscrpljeno nazvao: "Mama, dođi me potražiti, želim se vratiti kući." Ali morala je odbiti jer dom nije bolnica. Ili: "Mama, molim te, ja sam na kraju, vodi me u komunu." No, znala je da takvu osobu, neočišćenu od supstanci, nigdje u Sloveniji neće primiti. "Ovo je i nemoć sina i nemoć majke. To su dimenzije liječenja: između usamljenosti, umora, neučinkovitosti, društvene stigme, apsurda, bespomoćnosti i patnje. Ponekad se pitam i brinem kako ću se dalje nositi uz sve napore u ovoj borbi koja ponekad izgleda kao borba s vjetrenjačama." Smatra da bi država trebala bolje skrbiti o ovisnicima, umjesto da ih ostavlja na ulici ili njihove obitelji koje postaju njihovi taoci.
 

Začaran krog iz kojeg je gotovo nemoće izaći bez teških posljedica

Sin je proljetos ponovno krenuo na liječenje, ali ga je rano napustio jer ga nije uspio završiti. Obitelj se svim srcem nadala da će “ovaj put biti drugačije”. No kako je ovisnost kronična bolest, začarani krug od nade do beznađa i nadanja, kojih Saša Kveder već ima mnogo, ponavlja se, samo što je svaki sljedeći još gori. Konstantna zabrinutost, nemir, strah i nemoć utječu i na njezino zdravlje. Situacije u kojima pati sin, a posljedično i obitelj, ne mogu se jednostavno izbrisati.

"Izjeda se u sve pore tijela i života. Čak i ako svjesno ne razmišljam o tome, problem ostaje negdje u podsvijesti. Nije lako svjedočiti samoubojstvu svog sina."

U trenucima lošeg osjećaja brige i tjeskobu nastoji ublažiti jogom, meditacijom i šetnjama u prirodi. Aktivnosti su dio njezine životne rutine i, kako kaže, posljedica su njezina karaktera, jer je sklona pozitivnom razmišljanju i radoznalosti, voli raditi svoj posao, družiti se i truditi se živjeti živopisno. U tome joj puno pomaže suprug s kojim zajedno prolazi ovu muku.