Foto: Matea Smolčić Senčar/Story

Napisao: Igor Stažić

Željka Matković, najtalentiranija novinarka svoje generacije danas bi imala 43 godine da je prerana smrt prije 10 godina nije zaustavila da dosegne žurnalističke vrhunce. Imala je kratku, briljantnu, burnu i zapaženu karijeru.

Imala je samo 16 kad je zauzela mjesto ispred kamera na Omladinskoj televiziji. Bila je suverena, mlada, zgodna, pametna… Bila je željna istine, pravih priča, vraški dobrih sugovornika. Nije joj bilo ni 18, a njene i to velike storije objavljivao je Nacional. S 19 je pisala u Globusu i Jutarnjem listu, a te 1996. zakucala je i na vrata Auto kluba. Bez imalo respekta, s potežim naramkom uredno posloženih papira obratila se: „Igore, bila sam u Kini, Sjevernoj Koreji…, pa ako vas zanima što voze, kakve su im ceste, ljudi, običaji? Pisala sam „pametne“ stvari za „velike“ novine, no ovo je ono pravo, ovo je život.“

Bila je sjajna. Koncizna, britka, senzibilizirana. Bilo je iznimno uzbudljivo čitati njene putopise u kojima je bila sva ona receptura koju je bio posložio Deda, pustolov Željko Malnar. Bila je izuzetna, odgovorna, točna, posebna i teško ju je opisati samo riječima. Svi oni koji su je imali prigode znati, družiti se i prijateljevati s njome to znaju najbolje. Natprosječno talentirana novinarka, iznimno inteligentna, dobra k'o kruh, no impulzivna i svoja. Živjela je u nekom svom svijetu koji je slagala po svojoj mjeri i od kojeg je uzimala sve što je mogla. Bila je svestrana i sveprisutna. Njene su radove objavljivali i u Večernjem listu, Fantomu slobode… Uvijek smo joj praštali mladenačke gluposti. Kako i ne bi kad nas je kupovala kvalitetnim pričama, dobrotom, mladošću, britkim humorom...
Željka Matković bila je i još uvijek je jedina hrvatska novinarka koja je došla s pravom novinarskom pričom iz Sjeverne Koreje. Ne s PR dossierom koji su onim rijetkim zapadnjacima s vremena na vrijeme na pladnju davali, do 1994. „Dragi vođa“ Kim Il Sung, a potom i njegov sin nasljednik Kim Jong-il. Upravo je za njegove vladavine, 1996. legalno, ali zapravo na prijevaru, ušla u Sjevernu Koreju. Pisala je reportaže o kojima se i danas priča, a i u uči na Fakultetu novinarstva kojeg je završila. Prošla je sav onaj put koji kali svakog pravog novinara. Isticala se i istraživačkim novinarstvom, a onako mladoj izazov joj je bila i hrvatska društvena scena. Putovala je Orijentom, Bliskim, Srednjim, Dalekim istokom, Kubom, Latinskom Amerikom, a bila je poput „Dede“ sposobna napisati bolji putopis iz Sigečice, nego mnogi koji s velikim pričama pristižu iz Botswane i Južnog Sudana... Tomislav Čadež koji ju je dobro poznavao jednom je prigodom za Željku Matković kazao: - „Šeša je s jedne strane, duboko i lucidno zainteresirana za svijet oko sebe, a s druge ga tako surovog teško podnaša. Novinarstvo za Željku Matković nije bilo samo zanimanje. Kao za sve dobre i vrijedne naše kolege bio joj je životni poziv. To se, baš kao i ona, ne smije i ne može zaboraviti.