Predrag Sekulić, bio je čuveni sindikalni vođa koji se borio za modernizaciju "Rafinerije Sisak", koji je tražio da Mađari samo poštuju ugovor iz 2003. Danas je poput mnogih odbačenih, gastarbajter u Karlsruheu. Kleći na podu i postavlja parkete za njemačkog gazdu, no i dalje uzdignute glave. Baš kao što je bio i kad mu je Tomislav Ćorić sredio "pušku" i ekspresni otkaz u Ini. Ostavio ga je na cesti Tć, ali i Darko Horvat koji ga je također puntao kak će vratiti upravljačka prava u naše "hrvatske ruke"!

INA je i dalje u tuđinskim rukama, Predrag je s obitelji sagradio novi uspješan život u tuđini, jedan je ministar utamničen, a za drugoga Sekulić tvrdi da to zaslužuje i jedva čeka taj dan. Ministri su ga iskoristili. Odbacili su ga kao krpu, isisali sav šećer iz njega i namjestili mu otkaz, ponizili ga, uništili... Po kratkom postupku, u samo nekoliko mjeseci, završio na je cesti, a potom je napravio ono što i mnogi. Razočaran napustio je Hrvatsku. Sad radi u 1000 km udaljenom njemačkom gradu od svog rodnog Siska, s njime su i djeca te supruga, zaposlenica Städtische Klinikum Karlsruhe. Napisao je potresan, osjećajan, patriotski i tužan post na svom FB profilu. Pročitajte, vrijedi vremena!

"Jedan je pao, hoće li oba?"

- Darka Horvata sam upoznao u travnju 2016. kada smo gostovali u televizijskoj emisiji "Otvoreno". Kratko se ulizivao dok smo čekali red na šminku prije emisije: - "Drago mi Vas je upoznati, kako ste - kako je dolje? Znate, vjerujem Vam što govorite. Vidim da niste običan sindikalac, već vrlo stručni u tom području. Ne razumijem se puno u naftu i rafinerijski biznis."
U emisiji je nastavio klimati glavom na svaku moju izrečenu rečenicu, a tada je izjavio kak će vratiti upravljačka prava u naše "hrvatske" ruke.
Iz razgovora prije, a i poslije emisije, zaključio sam kako je čovjek potpuno zalutao u ministarsku fotelju (oni koji me poznaju znaju da baš olako ne klasificiram ljude na taj način).

Ćorić mi se obraća: "Drago mi je gospodine Sekulić, ali samo da znate kako nikada neću spomenuti ovaj sastanak, potvrditi da se održao ili reći što smo govorili." Kratko rekoh kako me to ne zanima, već želim da me saslušaju.
Krenuli su jedan pa drugi. Nakon 10 minuta njihovih uvertira prekidam ih s isprikom da sam malo živčan, jer sam jučer sahranio brata u 51. godini i da želim da me puste da govorim.
Pustili su me, pola sata sigurno sam govorio. Ćorić kaže slično kao i Horvat: - "Znate, nafta nije moje područje. Doduše, nije ni resor koji se bavim (gospodarstvo i energetika), jer ja sam ekonomista, ali učim. (koliko puta mi je poslije palo na pamet kako slabo uči, ili pak jako dobro). Još je naglasio Čorić: - Ovo što ste vi sad ispričali je gotovo potpuno kontradiktorno informacijama koje ja imam. Da sam na Vašem mjestu, svaki dan bi bio na ulici."

(u nekom opširnijem izdanju, ili možda knjizi, bit će detaljnije i one zanimljivije informacije).

Molili su me Čorić i stručanjak koji će tek igrati "igru" da dođem u INA-u

Ponavljam zahtjev kako samo želimo sastanak hrvatskih članova Uprave, Nadzornog odbora i ministarstva te nas trojice iz Siska. Donosimo sve raspoložive dokumente, pojašnjavamo, a oni neka stručnjacima daju sve na uvid.
Nakon sat i pol završava sastanak, a domaćin me ispraća riječima kako u ovom trenutku ovoj Vladi nije potreban ovaj prosvjed. Traženi sastanak nije dogovoren. Prosvjed je održan, a istog trena kreće ubrzani sudski proces za moj otkaz, po nalogu Ćorića i uz odobrenje nekih lokalnih "govana" (7 ročišta! Viši sud u manje od godinu dana. Samo za usporedbu, moja tužba prema Ini stara 4 je godine - održano pripremno i prvo ročište, kao i druga za nedopuštenost otkaza stara tri godine).

- Volim uporne i hrabre ljude, ljude koji se ne predaju. Volim svoju ženu Kristinu Lovrić, bez koje ne bih bio to što jesam. Nije samnom bilo lako proći sve kalvarije zadnjih godina, prijetnje, otkaz, fakultet, traženje posla, odlazak daleko od kuće.
Ona je prošla. I ne samo prošla. Imala baš svaki put točno onu riječ i rečenicu koja digne i gurne dalje, više i jače. S jedno i pol godišnjim sinom i desetogodišnjom kćeri, ostala je sama u našem domu, ne znajući što nas čeka sutra.

Bez ičije pomoći (osim prijevoza dragog prijatelja kćeri do škole i glazbene), 4 mjeseca zime, cijepanja drva, loženja, kuhanja, održavanja kuće, svih obveza koji su ogromni i za dvoje ljudi i kad je sve kako treba.

Bilo je teško, jebeno teško. U stvari, ne mogu ni pojmiti koliko

Da, spojili smo se opet i zajedno otišli u nepoznato. Nastavila je uporno, za nas, za bolje sutra. Čovjek niti ne može shvatiti s kakvim se sve "sitnicama" susreće u stranom svijetu, posebice kad ne poznaje jezik.
Riješavala je dan po dan, stvar po stvar. I ne samo to. Radila je težak i naporan posao, a uz njega gotovo svaki dan učila jezik tri, ponekad i četiri sata.
Volja, upornost, intelekt, želja za boljitkom cijele obitelji, već nakon samo devet mjeseci urodili su rezultatom. Nagradicom koju zaslužuju takvi ljudi.
Od danas je zaposlenica "Städtische Klinikum Karlsruhe", na radom mjestu inženjera za praćenje kvalitete