Napisao: Dejan Kovač

Foto: Dejan Kovač / privatna arhiva

Nateknuto koljeno i jedno OGROMNO, NEZABORAVNO iskustvo.... Nemoguće za opisati taj osjećaj! Spreman sam krenuo u avanturu života. 250 km Atacama pustinje, na 3300 m na temperaturama preko 40 s 12 do 15 kila torbom!

Što reći, tko preživi, pričat će... Napravio sam maksimalno koliko sam mogao što se tiče pripreme za utrku. Zadnjih 6 mjeseci je bilo redovno ustajanje u 5 ujutro za trening i onda još jedan trening poslije posla.

Trenirao sam na 0 m nadmorske visine, tako da je to dosta bitan faktor koji nisam mogao nikako inkorporirati u trenažni proces. Veliki broj sudionika utrke živi i trenira na visinama većim ili jednakim ovoj. Sad smo na 2500 m i osjeti se bome na disanju, a uskoro se selimo u kamp na 3300 m. Ne znam što nas očekuje tamo.

Cilj je dati sve od sebe i završiti utrku bez većih ozljeda...

..., jer svaki od 250 000 koraka vam može biti i zadnji.Narednih tjedan dana nećemo imati pristup internetu tako da neće biti ni postova. Kasnije postam link gdje možete pratiti live rezultate. Očekujem izuzetno tešku utrku, na trenutke nemoguću.No, nas Hrvate oduvijek krasi jedan sportski duh, a to je da nikad, nikad ne odustajemo.Tako će biti i ovaj put. Pod cijenu DNFa.

Ušao sam u utrku s problemom jednog koljena, da bi pao na 25 km utrke i nateklo bi mi je bilo i drugo koljeno. Bila je drama trčati narednih 225 km.

3300 m nadmorske visine, temperature preko 40, 12 do 15 kg ruksaci, pješčane oluje, penjanje uzbrdo i nizbrdo, užareni pijesak, slane močvare, ozljede, padovi, žuljevi i rane su samo dio prepreka koje su sudionici morali svladati.

Cilj za mene je bio samo završiti i ostati živ

Uz sve to u konkurenciji od oko 135 sudionika iz 35 država, istrčao sam 250 km za 35 sati i osvojio 38. mjesto u ukupnom poretku, a 31. mjesto u muškoj konkurenciji. Bio sam jedini sudionik iz Hrvatske. Upoznao sam veliki broj prijatelja iz drugih država i ostvario prijateljstva za cijeli život. U nemogućim uvjetima pustinje, u trenucima kada želite odustati, najbitnije je ne odustati i gurati naprijed. Ovakve utrke nas uče da granice ne postoje i prava su alegorija za život.

Nema većeg izazova od Ironmane i nema većih granica

Dosta me osoba pita - zašto trčim 250 km po pustinji? 10. godišnjica je smrti moje mame. Inicijalni razlog zašto sam počeo ultra utrke je bio upravo to. Prije odlaska na doktorat u Prag mama se borila sa teškom bolesti i svaki put kad smo se čuli osjetio se pad duha.

Često sam je zvao samo da je razveselim

Jednom prilikom naišao sam na video jedne starije gospođe koja je nakon 4 godine pobijedila rak i završila jednu od najtežih utrka na svijetu - Ironman. Sjećam se da je tada taj video bio dobar boost za nju, jer jedino što ljudi koji su bolesni žele je nada. Prijavio sam se za najbliži mogući Ironman u Austriji i počeo trenirati. Naša zajednička mantra za podizanje raspoloženja je postala - mama će ozdraviti i zajedno ćemo odraditi Ironmana. No, nažalost ne dugo nakon mama je preminula. To je bio najveći životni šok za mene. Vratio sam se u Hrvatsku i razmišljao o odustajanju od doktorata i sporta. Bio sam u dosta mračnom periodu svog života. Sport mi nije više bio sredstvo produhovljenja, već način bijega od vlastitih demona.

Trčao sam i trčao, dok jednog dana nisam otrcao skroz van Zagreba

Pogledam oko sebe i shvatim... ovo ne vodi nigdje... to životno trčanje bez smisla... Bi li moja mama htjela da si ovo radim? Ne bi. Htjela bi kao i uvijek da budem najbolja verzija sebe koja mogu biti.
Vratio sam se natrag na doktorat i posvetio se znanosti. Rezultati su ubrzo bili tu i dobio sam poziv za Princeton, ostalo je poznato.
Taj prvi Ironman koji sam odradio, iako sam odradio sam, ona je uvijek bila uz mene. Tako i u životu. Od mojeg prvog koraka kao beba do nedjeljnih 250 km u pustinji, na cijelom životnom putu da budem što bolji. Kasnije kada sam dobio djecu, vratila mi se sreća i novi smisao u život. Nisam više bježao od nikoga, već sam trčao ka cilju. Kada izgubite bliske osobe, izgubite i dio sebe.
Shvatite da je život prekratak i da treba živjeti svaki dan kao da vam je posljednji. Kako zbog svih onih kojih danas nema, tako i zbog onih najmanjih koji vam ulaze u život. Bolja motivacija od toga u životu vam ne treba.