Napisao: Denis Kuljiš

Jedino Zoran Milanović ima uvjerljivu strategiju za pobjedu na predsjedničkim izborima. Nije mu bila potrebna velika mudrost da je obrazloži, jer je tu sve onako zdravoseljački dobro posloženo. Nije razrađivao političke i ideološke dileme, ni uranjao u bespuća povijesne zbiljnosti, ili zalazio na europske stramputice. Sve to on prepušta Plenkoviću, a njegova poruka stala je na jednu stranicu novinskog teksta. Čak se nije spuštao na razinu intervjua, nego je novinar njegove riječi prikazao kao svoj komentar preuzimajući funkciju glasnogovornika – nedostajala mu je samo truba.

Zoka Milanović uvijek je bio izuzetno vješt u manipuliranju medijima. To jedino zna i to ga jedino zanima. Dok je bio premijer u uredu bi izjutra pročitao novine, obrnuo telefone i odaslao potrebne signale, zakuhao što treba, a zatim već oko podne sjeo u restoran, gdje bi uz vino i bezvezne sugovornike (mene recimo), dočekao kraj radnog vremena. Za četiri godine njegova mandata, zemlja je pala u historijsku stagnaciju. Ali, kao političar, on je bio uspješan. Propala mu je Vlada, a zatim i Stranka a on, evo, vraća se neokrznut, možda jači nego ikada.

Hrvatska pod njegovom vlašću nije bila uspješna, ali on jest! Bio je dovoljno pametan da zna kako ne može utjecati na dubinske ekonomske i političke procese, jedno zato što ih uopće ne razumije, a drugo stoga što ga sve to ni malo ne zanima. Može izbacivati floskule i parole, servirati sulude teze i paralaže, može folirati, napuhivati se i junačiti, ali ne može voditi politiku, jer za to nema osnovnu spremu. Račan ga je držao za glasnogovornika. Linić ga je izabrao za predsjednika stranke tek da napakosti Komadini. Josipović ga nije uspio srušiti jer je onako visokoparan i uobražen bio lak plijen za tog uličarskog kavgadžiju.

Milanović u hrvatskoj politici i tabloidnoj javnosti pliva kao riba u vodi. Nema pojma o bilo kakvim ozbiljnim pitanjima, ali to se od predsjednika Republike i ne očekuje. Predsjednica je malo bolja spikerica, a Josipović lik koji je sposoban djelovati samo u nevidljivoj sferi. Nitko od njih nije sposoban formirati tim, respektabilnu skupinu ljudi koji bi mogli formulirati i zatim provesti bilo kakvu ozbiljnu politiku. Prije Plenkovića zadnji je to pokušao nesretni Karamarko, koji je imao nekoliko odličnih kadrova, a onda uzeo Hasanbegovića pa sam sebe torpedirao, što je njegovom najbližem suradniku kojemu su bezumno narasle ambicije, olakšalo da mu postavi minu (čuvena afera ”preslagivanje”).

S obzirom na svoje sposobnosti i želje, Milanović je, dakle, za sebe odabrao idealnu poziciju. Kao predsjednik ne mora ni za što odgovarati, čak ni za svoje izjave, način života koji mu najviše odgovara pretvara se automatski u protokol, putuje naokolo svojim mlaznim avionom, nalazi se s kim god želi i može se praviti važan od jutra do mraka (to mu je štoviše u opisu posla). U jednu riječ – predsjednikovanje je za nj posao iz snova.

Imajući u vidu prvu nagradu, bio je spreman uložiti nešto truda i pripremiti sve što je potrebno za pobjedu. Na vrijeme je obišao baze, utvrdio sve ključne kontakte i pripremio odgovore na glavna pitanja, koje je zatim preko novinskog komentara pustio u javnost.

Prvo, objasnio je da je pun kao brod, da sjajno zarađuje, te da mu predsjednička funkcija uopće nije potrebna. Drži, naime, predavanja. Kome? Prvo, na diplomatskoj akademiji ”Dag Hamarskjöld”. Svi koji ga poznaju znaju koliko je prikladan za bilo kakvu diplomatsku misiju. Treba li nekoga izvrijeđati, najbolje je poslati Zoku Milanovića. To je kod njega sinjska vlaška genetika – čak se i njegov otac uspio tako zavaditi s nedužnim pometačem ”Čistoće” da je taj skromni gradski crv izgubio živce i matorog komitetliju htio zatući metlom od šiblja.

Osim toga, kaže Milanović, zovu ga da drži visoko honorirana predavanja – Kinezi recimo. Zašto ga oni zovu? Kad je premijer Li Keqianga prvi put 2014. došao u Beograd da promovira strategiju Novog puta svile na europskom tranzicijskom istoku, nacrtali su se ondje premijeri i predsjednici svih 16 pozvanih vlada, a nije jedino Milanović, koji je izjavio da mu se ne da, jer od tih priča s Kinezima ionako ništa ne biva… Time se referirao na jednu manje poznatu epizodu posjeta kineskog potpredsjednika Vlade koji je godinu dana ranije dolazio u specijalnu misiju nudeći da Kina izgradi željeznički koridor velikih brzina Rijeka – Budimpešta, ali u Vladi nisu bili sposobni shvatiti ni tko je taj čovjek, ni što ponuda znači… Tako je potpisan sporazum za brzu prugu Beograd – Budimpešta kojom će vlakovi prometovati brzinom od 200 kilometara na sat. No, to je druga i duga priča.

Sad je Zoka naposljetku shvatio – ta prošlo je pet godina, a toliko mu otprilike treba da pojmi, pa je otputovao u Kinu četiri puta (prenosi novinar u svojstvu glasnogovornika) i ondje držao predavanja. Platili su mu 20.000 dolara, plus putni troškovi u prvoj klasi i luksuzni smještaj. Kina investira u infrastrukturu i u ljude u perifernoj istočnoeuropskoj regiji koju napada svojom ”mekanom moći”. Neku sitnicu isplati se uložiti i u ovog osebujnog momka na pragu srednjih godina, koji je izgubio prethodnih šest izbora, ali sljedeće možda neće. A ako i izgubi, neće zbog toga propasti kasa druge najveće svjetske ekonomije…

U općoj shemi puno je važnije što je Zoka prijemčiv i otvoren prema Rusima. On je uvijek mogao računati na Čermakovu podršku – kad je trebalo Čermak je, recimo, zaposlio njegova ključnog čovjeka, generala Kotromanovića. A Čermakova tvrtka gradi plinovod iz Slavonskog Broda preko Save do ruske rafinerije ”Zarubežnjefta”, koja sad strašno zagađuje, jer gori mazut. Ovaj će plinovod omogućiti da se problem slavonskog mini-Černobila trajno riješi. Ta ruska rafinerija je postaja na zamišljenom putu Turskog toka, koji je kao i Sjeverni tok 2 strategijski pravac ”Gazpromova” nastupanja u Europi. Čermak bi, ako se planovi realiziraju ondje sagradio jednu termoelektranu od 500 megavata, malo manju od nuklearke Krško. Svi su interesi povezani i kompatibilni, ako i nisu jako čvrsto zasnovani, nego samo naznačeni.

Ruski lobi imao je ranije glavno uporište u HDZ-u, gdje potpomaže desnicu, ali sad je došlo vrijeme da se nešto pripremi za slučaj da na narednim izborima na vlast dođu lijevi. Rusi su, uostalom, uvijek smatrali da hrvatskog predsjednika treba držati u džepu, jer im je bilo jasno, da se Vlada mora povinovati Bruxellesu.

Šira politička baza Milanoviću je, dakle, unaprijed osigurana. Bude li izabran, u  državni posjet otići će k Ediju Rami u Tiranu, a zatim i u Moskvu k Putinu. Rami iz zahvalnosti, jer je bio jedini klijent Milanovićeve konzultantske tvrtke EuroAlba, koju je držao u poslovnoj zgradi zagrebačkog hotela Internacional, bez zaposlenih, i dolazio ondje samo dizati pare. Morao je nekako opravdati novac kojim raspolaže, pa su te albanske konzultacije poslužile. Novinari su posve neosnovano špekulirali kako je nešto morao prihodovati kod prodaje ”Croatia osiguranja” rovinjskom ”Adrisu”, što je progurao Linić iako je na natječaju poljska firma nudila veći iznos. Također, govorkalo se da nije mogao biti toliko neupućen u posao stoljeća s vjetroelektranama koji je ugovoren u njegovu mandatu. Zar su baš sve provizije uzeli drugi ljudi? No, to su sve prazne priče. Nitko nije htio podastrijet dokaze, budući da logičke konstrukcije ne prolaze na (hrvatskom) sudu.

Na domaćoj političkoj sceni puno je važnije ono što je u tom propagandnom članku s najavom kandidature napisano o Milanovićevim odnosima s generalom Gotovinom. To nije neka politička kombinacija, objašnjava se, nego naprosto jedno lijepo prijateljstvo, za koje je zaslužan Kotromanović. Milanović i Gotovina provode skupa sate i sate, druže se, pričaju. O čemu? Navodno je general silno načitan, iako nije uspio završiti ni osnovnu školu (takve su bile prilike), a poslije je bio preokupiran kao legionar i komandos u Paragvaju. Što se tiče Milanovića, on ne čita knjige. Ja sam mu jednu bio posudio (nije mi je vratio), ali znam pozitivno da je pročitao science-fiction roman Philipa K. Dicka ”Čovjek u visokom dvorcu”. Inače uglavnom čita novine i oslanja se na svoju inteligenciju, a ne na erudiciju. Kao premijer usavršio je nepce za raspoznavanje sortnih crnih vina – kad smo se upoznali još je mislio da je Jaska vrhunska vinorodna regija, ishodište zagorske vinske ceste gdje se generacijama destilirao čuveni direktor.

Kad novinaru-glasnogovorniku govori o muškom prijateljstvu što ga povezuje s famoznim legionarom, Zoka Milanović demonstrira silu – bitno mu je da se zna što njegova kampanja ima u generalštapskoj pričuvi. Neće biti nužno da se to oruđe aktivira, ono je tu kao sredstvo odvraćanja. Tko će ga onda optužiti da je komunjara, kad ima tako snažno uporište na domoljubnoj desnici, a prošle je izbore izgubio jer je dragovoljcima govorio kako Srbe prezire više i od njih?

Istodobno, nastupit će kao kandidat SDP-a, bez obzira na logički konflikt. Ali logika nema veze s populističkom i real-politikom. Esdepeovci su gladni bilo kakvih pobjeda, nakon godina poniženja koje su pretrpjeli uslijed poraza koje im je donio svojom promašenom vladavinom. Red je da im nešto vrati. Zato će se esdepeovci praviti ludi oko tih desničarskih ekskursa – već sad njihova simpatizerska blog-mafija piše kako Milanović jedino mora ”sam sebe ukrotiti”, kako bi mogao pobijediti… Jer, kao, kod njega je problem s karakterom, a ne sa stavom. Nije on isključiv, divlji, uskogrudi nacionalist, uobražen, loše odgojen i površno obrazovan Vlaj, nego je naprosto vatrene ćudi, kao i svi oni konji koji svakoga ljeta iznova pobuđuju udivljenje na Sinjskoj alci.

Nakon kraćeg natezanja, Milanović je postigao sporazum s Bernardićem o svojoj kandidaturi. Bernardić mu, naravno, ne vjeruje, zna da je Milanović dvije godine podbadao svoje bivše ministre da ga ruše, kako bi sam ponovo preuzeo stranku, on ili neki njegov pijun, pa su od jutra do mraka filali novinare pričama o propasti SDP-a, gubitku kredibiliteta i padu podrške, koja, pokazalo se na izborima za Europski parlament, nije bio ni veći ni manja nego kod HDZ-a. Zato Bernardić nije bio sklon da ga odmah kandidira, nego je tražio sto izgovora i bilo kakvu alternativu, a onda je Zoka Milanović kapitulirao – on je takav, slomi se čim mu pružiš odlučan otpor – pristao je da se liši cijele te svoje svite, da ih ne uzima u izborni stožer, što znači da ih je otpilio, pa će ih Berni mirno izostaviti sa svih budućih kandidatskih lista. Kod Milanovića uvijek možeš biti siguran u jedno – izdat će i jeftino prodati sve one koji su mu na bilo koji način pomogli. Takve najviše prezire. Tako je otkantao Linića koji ga je stvorio, nas nekolicinu intelektualaca i novinara koji smo ga u početku podržavali misleći da je čist i neporočan mladi političar novoga kova, a zatim i svoju najvjerniju pomoćnicu koja mu je služila kao kabinetski rob i pomagala u pumpanju medija. Naposljetku je odgurnuo u blato vlastitog šefa kabineta, koji mu je na putovanjima nosio torbu, a kad su zafalili novci iz blagajne, bog zna na što utrošeni, u javnom priopćenju rekao je da ne može odgovarati za posljedice tuđe ovisnosti.

Kad je došao na vlast u stranci, Milanović je stao izbacivati sve ranije funkcionare, a nije uspio uništiti jedino Bernardića, koji se ukopao i godinama istrajao u defenzivi. Sve stare zamijenio je novima, koje je sad otkačio. Nitko neće plakati za njima, tim najlojalnijim komunjarama koji zakonomjerno uvijek završe na Golom otoku.

Zoka Milanović ima potentnu poziciju za trijumf. Nastupit će kao ”lijevi suverenist”. Branio je Perkovića, zatvarao granicu sa Srbijom, ne haje za Ameriku, za Njemačku ni za Bruxelles, dobar je s Kinom, bit će dobar s Rusijom.

Franjo Tuđman (22. prosinca 1990. – 10. prosinca 1999.), Vlatko Pavletić (26. studeni 1999. – 2. veljače 2000.) Zlatko Tomčić (2. veljače 2000. – 18. veljače 2000.), Stjepan Mesić (18. veljače 2000. – 18. veljače 2010.), Ivo Josipović (19. veljače 2010. – 18.veljače 2015.) Kolinda Grabar Kitarović  (od 19. veljače 2015....) i 2020. Zoran Milanović