Napisao: Ante Damjanović

Foto: Ante Damjanović / Pixell

Nemali nas je broj koji smo 1991. pristupili Zboru narodne garde i tako postali ponosne ZENGE. Prije 33 godine. Nemali je broj nas iz 1991. koji su u hrvatskoj odori dočekali katarzičnu i spasonosnu Oluju. San mnogih generacija, pa tako i, meni, veličanstvenih studenata 1971., Dražena Budiše i ostalih.
U rat 1991. najčešće nisu išli najspremniji, najpozvaniji, najobrazovaniji… Išli su oni koji su bili taknuti. Koji nisu mogli otrpjeti komadanje i čerečenje Hrvatske, njenu palež, krv i suze. Bilo je to vrijeme kada je Hrvatska brutalno napadnuta a besramni, superhikovski Ujedinjeni narodi nam uveli embargo na nabavu oružja. Praktično su nam oduzeli pravo na obranu. Teško izranjavanom pacijentu su uskratili pravo na spasonosni lijek.

Bilo je to vrijeme u kojem su moj prijatelj Darko Katuša i njegovi Tigrovi kao najelitnija postrojba Zbora narodne garde, ostavljali na položajima svoje oružje drugoj smjeni, jer oni svog oružja nisu imali. A elitna, najelitnija postrojba!
Bilo je to vrijeme kad u Vinkovce dolazimo kao dragovoljci naoružni oružjem iz istom osvojene vojarne u Dubokom Jarku, ili pak puškama kupljenim vlastitim novcem. I sa „američkim maskirnim odorama „, takodjer kupljenim vlastitim novcem. I sama činjenica da dolazimo naoružani i u novim „američkim“ odorama bila je dovoljna da se u ulici Bana Jelačića pronese glas da su „iz Zagreba stigli specijalci“. Iako o ratu nismo znali ama baš ništa. Uglavnom studentarija i nekoliko nas starijih.
Nasuprot nas, na neprijateljskoj strani nalazile su se sivomaslinaste uniforme sa zvijezdom petokrakom, izmješane sa kokardama, kao što je to bilo i u nekim drugim vremenima i ratovima. I da se zna, u tom istom vremenu i tokom cijelog rata nisam nikog sreo tko bi pozdravljao sa „Za dom spremni“! Mi smo bili preponosne ZENGE.

Četiri godine kasnije, 1995. godine...,

pokrivamo kuću prijatelja neobična imena – Tarzicije. Na krovu sve prijatelji. Ratni prijatelji. Otac Tarzicije, kako ga zovem, ima troje male djece. Dobiva poziv da se javi u ured za obranu. Po povratku iz Ureda za obranu vraća se na krov. Smireno i odlučno kaže

– ja sutra odlazim na Dinaru, a vi radite što hoćete..

Nakon toga se ekipa krovopokrivača svaki dan osipala, kako je već tko dobivao poziv. Ili kako je tko od nepozvanih na razne načine snalazio se da poziv ipak dobije. A zapovjednik 144. brigade Vlado Čondić, stari prijatelj i suratnik sa vinkovačkog bojišta je izrazio želju da se još jednom okupimo i ogledamo, pod njegovim zapovjedništvom. Kuća je, u međuvremenu, naravno, pokrivena. A Tarzicije će se u Oluji prekrižiti i gaziti po neprijateljskom minskom polju, u akciji izvlačenja ranjenika.
Zapovjednik kraljevečkih dragovoljaca, Gospodin Krmak, ranjen u Vinkovcima 1991., ima troje male djece, brat mu je poginuo u pripremnim operacijama za Oluju na Livanjskom polju, dolazi i kaže:

- Papci, kaj se čeka? Idemo!

Odgovaramo ga. Imaš troje male djece, brat Ivan ti je ranjen prije mjesec dana i umro je od posljedica ranjavanja prije 20 dana..

- Nemaš kud. Ostani doma.

- E, vidiš! Baš zbog toga moram. I zbog Ivana. I zbog njih troje.
Danas svjetski ugledni medicinar prof dr Marko Radoš zove i pita – ide li se?

I on ima troje djece, od kojih je zadnje istom rođeno. Čuo je da se okupljamo. Odgovaram ga. Mala djeca, kćer istom rođena…

- Ako ne mogu s vama, naći ću sebi već neku ekipu, kaže on uvrijedjeno.
Zovem brata i žalim se da nemamo terenskih vozila za izlazak na Dinaru. Da moramo koristiti kamione koji su laka meta. S preostalim krovopokrivačima i još nekim Sesvećanima široka srca pokreće kampanju za prikupljanja novaca za nabavu terenaca. U jednom danu su prikupili potreban novac i kupili pet Lada Niva i dva UAZa. Dopremili su ih dan prije Oluje u Sinj.

U Oluji formiramo pet grupa koje imaju zadaću noću spustiti se sa Dinare...
... sa vrha Mikurlija, u Bravčev Dolac i na još neke toponime kojima danas ni imena ne znam. Grupe formiramo isključivo od onih koji se dragovoljno javljaju. Javilo ih se i više nego je trebalo. Pojavljuju se problemi. Dvojica su braće Gadža. Obojica žele ići. Pozivamo se na pravilo da u ovakvu akciju ne mogu ići oba brata. Nakon gnjevne rasprave i ponešto suza izbor pada na mlađeg Matu. Trebalo je mnogo vremena i dugih razgovora da Stipan oprosti nanijetu mu „nepravdu“.
Opojni miris slobode i neobuzdana radost ratnih pobjednika su neponovljiva i nezamisliva nagrada onima koji su tu pobjedu iznijeli. I ništa i nitko to ne može nadomjestiti niti uniziti. Što se mene tiče, poklanjam je jednoj čistoj i ludo hrabroj i golorukoj studentariji iz 1971. koja se u ta nemilosrdna vremena odvažila sanjati snove koje smo mi dvadesetak godina kasnije ostvarili. Šteta samo što nam Hrvatska nije do kraja baš kao u našim snovima. U našim snovima je bila puno pravednija i raskošnija.