Neki sam dan sreo sam starog poznanika koji je bio potpuno izvan sebe zbog svoje kćeri, ljupke mlade deklice.

"Onda što se brineš? Je li on problem?" Jer slučajno živim s jednim od njih dvanaest godina i vrijeme je da saznam", odgovorila sam. Kolegica je, pomalo posramljeno, odmah dodala da je to nešto sasvim drugo. Naravno da je drugačije. Nisam njegova kći, pa on nema veze puzi li po meni južni brat, koji je u svojoj glavi daroviti barbarin koji poštene slovenke pretvara u neozbiljne starlete.
 

I prije no što je ugledao svog neželjenog zeta, vrlo ga je vjerojatno zamislio kako dolazi u pub raditi probleme u starom crnom BMW-u uz treštanje cajki, a odmah potom i u trenirci koja šuška, s čačkalicom u ustima i zlatnom ogrlicom oko vrata gurnuo ga u red za sportske oklade, pljunuo tri puta na pod, češao se po ušima i nizao balkanske psovke.

Zanimljivo je da nije ni znao što potencijalni mladoženja bio je po nacionalnosti. Pošto je na -ić, mora da je bosanski, ali što drugo? Svi sa -ić su Bosanci, a sve sa -ić je loše. Pitao sam se u kojem je to stoljeću mozak moje kolegice ostao obilno natopljen koktelom stereotipa, generalizacija i ograničenja. Odakle taj nevjerojatan strah, da će inače biti uzoran maturant, samo zato što je potomak ekonomskih migranata iz bivše zajedničke države, u slobodno vrijeme iz čiste zabave tukao kćer i tjerao je da mota burek tijesto od jutra do mraka, dok će on buljiti u plastične čaše s ružičaste televizije i piti pivo u bijeloj potkošulji.
 

Kad sam dovela u kuću roditeljima svog Bosanca

U mojoj ogromnoj obitelji od 12 rođaka i 10 rođaka, ja sam jedina koji je nekoga doveo kući na -ić. Iskreno govoreći, čak sam i među svojim susjedima, prijateljima i kolegama više u manjini. Bilo bi malo nepravedno da tvrdim da sam u djetinjstvu bila okružena nestrpljivima, ali sigurno sam na nekom obiteljskom okupljanju čula raspravu o tome kako nam kradu poslove, razvlače socijalu, stalno su na bolovanju i još uvijek nisu naučili slovenski nakon trideset godina.

Možda je to razlog što su ostale ženske iz moje rodbine i okolina radije dovele doma čistokrvnog slovenskog dječaka s rodovnicom, ali ja sam više uvjerena da se jednostavno tako dogodilo. Kao što se i meni dogodilo da nisam. Zato što se srce (i genitalije) ne biraju prema podrijetlu, nastavcima prezimena i teškoćama u izgovoru slova -l.

Jednom, kad sam uhvatila oca ispred televizije kako odobrava nestrpljivo razmišljanje jednog desnog političara o imigrantima iz bivše Jugoslavije, rekla sam, puna razočaranja:

- "Aha, ništa. Onda očito nikad neću dovesti svog dečka doma, jer je i on na -ić." i dramatično izašao iz sobe. Tata je odmah promijenio ploču (možda je već bio očajan, jer već mi je 30, a još uvijek sam sama).

"Da, zašto mi ne kažeš. Ali nemam ništa protiv. Ali nemam ništa protiv tebe."

Drugi striček, kojemu je sve južno od Kolpe (Kupe) toliko smetalo da nije htio ni probati ponuđenu Kraševu bombonjeru ("makni ovo hrvatsko sranje", komentirao je), nakon što je moj odnos s Bosancima već postao ozbiljan, pitao je. :

"Kad ćeš ga dovesti u naš dom? Valjda misliš da mi baš ne smeta?"

Moji roditelji su, naravno, lijepo dočekali mog dragog i danas im je on draži od mene...,

ali bilo je baš lijepo, kad majka mu je na prvom susretu tri sata objašnjavala sva svoja dobra iskustva sa srpskim, bosanskim, hrvatskim prijateljima i njihovim obiteljima, kao da mu je htjela vrlo jasno reći da joj to stvarno ne smeta. I kao da je nacionalnost obično glavna tema razgovora.

'Željko pak jako dobro govori slovenski, gotovo se ništa ne čuje da je odozdo', pohvalila se. Jedino još zapravo ne zna koristiti "dvojinu". Rekao je za vas dvoje da ćete ići u London.

"Naravno, ne zvuči kao da je iz dole ako je rođen ovdje. Ali ne koristi dvojine, jer je iz Primorske", objasnila sam joj (prevrćući trećim okom). Kolege i poznanici su bili posebno smiješno.

Zapitali su se, pa kako to da je Željko Srbin ako je iz Bosne. Nakon čega je uslijedilo još pametnije pitanje: -  je li musliman i čuđenje kada sam im objasnio da će teško naći muslimana po imenu Željko. Susjed je jednom prokomentirao moju odluku: "Ajme, Petrca... Toliko poštenih slovenskih dečki, ali samo si morala dovesti kući Bosanca. Zar stvarno ne voliš niti jednog Slovenca?"

Dobila sa dosta takvih pitanja i nisam više mogla objašnjavati da ja ne hodam okolo s epruvetom i ne utvrđujem etnički sastav potencijalnih partnera iz uzoraka sline. Imam malo drugačije kriterije pri odabiru (npr. činjenica da vam se netko sviđa, na primjer).

Sastavila sam stoga univerzalno priopćenje za javnost. Kako glupo pitanje traži glup odgovor, sad odgovaram svima redom:

"Pa što ću s dosadnim škrtim Slovencem koji će se s bratom boriti za 10 centimetara zemlje. Svi znamo da su zabavniji, više velikodušni i darovitiji Bosanci".

Ljudi su skloni šutjeti. Možda je nekome čak i malo neugodno. Ja pak osjećam lagani trijumf, jer sam im na primjeru "tipičnog Slovenca" dokazala da su stereotipi i generaliziranja (možda) jedno veliko bulls*it.