Napisala: Jana Bali

Snimio: Sanjin Kaštelan

Pripremio: Sven Stažić

Dvadest dvije su joj godine, a već ima olimpijsko zlato! No Sara Kolak, skromna djevojka iz Ludbrega, reći će vam da iza toga stoje “rad, rad i rad”, uvjerena da svatko može ostvariti ono što želi. Kada je u osnovnoj školi napravila svoje prve atletske korake, najveći su joj uzor uz roditelje bili vrhunski sportaši.
– Kao mala pratila sam sve sportove i zamišljala kako ću i sama jednoga dana uspjeti u sportu, kaže prisjećajući se kako je počela bacajući lopticu, što je bila varijacija bacanja kugle. Ubrzo je pokazala takav talent da je već u sedmom razredu počela trenirati bacanje koplja u Atletskom klubu „Sloboda“ u Varaždinu.
– Tada sam se divila svakome sportašu, svakom uspjehu, a danas sam postigla to da se djeca dive meni i vide u meni uzor.
Često naglašava kako se prepoznaje u toj djeci i da joj je jako važno to što ona motivira mlade sportaše.
– Tu odgovornost gledam kao poticaj mladima da ostvare svoje želje.
Prvi međunarodni uspjeh doživjela je na Europskom juniorskom prvenstvu 2013. u talijanskome Rietiju, gdje je osvojila brončano odličje bacivši koplje 57,79 metara, postavivši  osobni rekord i popravivši državni juniorski i seniorski rekord čak 99 centimetara. No ubrzo nakon toga imala je bolnu ozljedu leđa i ramena. Iako je u međuvremenu osvojila broncu na Svjetskom juniorskom prvenstvu 2014. u Oregonu, morala je ići na operaciju napuknutoga desnog ramena i propustiti natjecanja u 2015. Danas na to gleda kao na teško, ali i potrebno razdoblje.
–  Potrebno zato što sam izvukla iz toga sve najbolje i shvatila kako bez koplja ne mogu. Motivacija je narasla, predanost sportu je postala veća, želja za bacanjem i glad za rezultatom rasli su svaki dan i na svakome natjecanju.
Hrabra i ustrajna ozljede prihvaća kao dio sporta, iako radi na tome da do njih ne dođe.  – Bitno je slušati svoje tijelo, iako se granice pomiču iz treninga u trening, jer postaješ sve bolji.

Rad, rad i rad

Od 2014. trenira s Andrejem Hajnšekom, u Celju, u Sloveniji. Iako je to bila velika promjena i u početku nije bilo lako, prilagodba nije trajala dugo.
– Promjene treba gledati bez straha, kao izazov, nešto pozitivno. Kad sam odlučila otići u Celje bila sam sretna i uzbuđena, znala sam da je to to i da ću dati sve da uspijem.
Ta joj je promjena donijela pozitivne stvari i uspjeh. Ima dana kada nije lako živjeti „na putu“, priznaje, ali su rijetki.
– Tajna je u tome da prihvatiš situaciju kakva je. Organiziram vrijeme i prisjetim se zašto sam ovdje – e to mi izmami osmijeh i bacam se na ono što najviše volim, sa smijehom kaže Sara. I nijednom nije zažalila što je radi trenera promijenila mjesto treninga.

– Na treningu slušam, radim i ne pitam zašto. Disciplinirana sam jer  radim ono što volim i uživam u tome.

Mirna glava i maksimalna koncentracija

Trenira dvaput dnevno, a po ulasku na teren misli na to kako je sav trud, napor i odricanja uložila u taj trenutak i da je spremna.
– Mirna glava i maksimalna koncentracija ključ su svega, kaže. – Nema mjesta za nesigurnost, nemir ili neku vrstu negative jer sve to remeti koncentraciju.

Naravno, to je učila iz natjecanja u natjecanje. Sada zna da samo mora vjerovati svome tijelu i glavi, koje svaki dan priprema za natjecanja. Opustiti se i pustiti koplje da leti. Koncentrira se tako što se motivira, ponavlja tehniku, razgovara sa sobom, smiruje se, ponavlja pokrete i opušta tijelo. Fokusirana je samo na svoju izvedbu.
– Kad sam na terenu razmišljam samo o tehnici. O tome što moram učiniti da koplje leti daleko.
Na vanjske faktore uopće ne obraća pažnju.
– Onoga trenutka kad uđem na teren isključujem se od svega, vidim samo koplje i čujem svoj glas koji mi govori ono što trebam za svoju najbolju izvedbu. Ulazim u svoj film i ne postoji ništa osim koplja.
Posljednje dvije godine uspjesi su se samo nizali – bronca na Europskom prvenstvu u Amsterdamu 2016. otvorila joj vrata u svjetsku elitu, a vrhunac je zlatna medalja na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru, kada je koplje bacila 66,18 m, postavila novi osobni i državni rekord i osvojila zlatnu medalju. Tadašnji predsjednik IAAF-a Sebastian Coe proglasio ju je najvećim iznenađenjem cijelog atletskog programa OI-a. Kakav je osjećaj biti najbolja na svijetu?
– Taj osjećaj je najteže opisati. Kada me netko pita za Olimpijske igre pokušavam smisliti savršenu rečenicu kojom bih to sve opisala i kad pomislim “e to je to” – e nije! Nema tih riječi kojima bih to opisala, trudim se ali nije dovoljno. Jer taj osjećaj je jednostavno neopisiv.

Ostvarenje sna Saru nije uljuljkalo. Upitate li je što je za nju uspjeh, odgovor bi vas mogao iznenaditi:
– Rad, rad, rad i samo rad! Zlatna medalja probudila je u meni još veću glad za rezultatima. Za mene je uspjeh svaki maksimalno ispunjeni dan koji završi osmijehom. Kad iz negativnih stvari izvučeš najbolje i savladaš prepreke. Ako ne odustaneš kada je najteže. Kada se boriš za se i svoje ciljeve. Kada voliš ono što radiš. Kada si ponosna na sebe i sretna jer si uspjela!

Prekrasno je samouvjerena, na najbolji mogući način. Kaže da je prije možda više sumnjala u sebe nakon lošega hica.
– Ali ta sigurnost u sebe dolazi s natjecanjima i iskustvom. Naučila sam da se “lošija” natjecanja događaju s razlogom i da je bitno iz njih izvući lekciju i ne ponavljati iste pogreške. Smatram da je tako sa svime u životu.

Uvijek pozitivna i znatiželjna

S uspjehom došla je i medijska pozornost. Na pitanje je li teško nositi se s time, kaže:
– Nisam osoba koja na novinarska pitanja odgovara s da, ne, možda, ne znam. Potrudim se odgovoriti najbolje što mogu. Poštujem medije i novinare, ali jednostavno ne volim čitati nešto što nisam rekla.
Smeta je i kada se tuđi sportski uspjeh, kakav god bio, ne poštuje jer smatra da baš svi sportaši na terenu daju „sve, ali baš sve od sebe“. Iako je otvorena, ne voli previše pričati o privatnom životu.
– Svatko od nas govori o svome privatnom životu koliko njemu odgovara. Neki više, neki manje. Ja malo manje, u granicama. Jer to je “ono moje”.“

Bila je hiperaktivna, živahna i, naravno, brbljava djevojčica, priča uza smijeh. No uvijek je bila pozitivna i znatiželjna.

– Ono što bih sama sebi zacrtala to bi tako moralo biti, to bih ostvarila.
Priznaje da je bila inatljiva – i dan-danas treba joj samo reći da nešto „ne može“.
– Uh, ta rečenica mi radi čuda, takva sam odmalena. Kada mi je nešto bitno i kada to uistinu želim dajem sve od sebe da to ostvarim. Stoga smatram tu rečenicu dodatnom motivacijom. Ne dozvoljavam da zbog mišljenja drugih zaboravim što želim pa počnem sumnjati u ono što znam da mogu.

Od 16.  godine živi sama, najprije u domu. 
– Mislim da je mojima bilo najteže, ali imali su povjerenja i znali da je to ispravno.
Stekla je životne prijatelje, naučila se brinuti o sebi, organizirati vrijeme, snalaziti se u nepoznatome gradu, raspolagati novcem. To je bila godina velikih promjena, ali „ništa, ali baš ništa ne bih promijenila,“ kaže.

Danas je i studentica Poslovne škole PAR u Rijeci, za koju se odlučila jer nudi visoki stupanj obrazovanja i razumijevanje prema sportašima. Kroz tjedan često priprema i piše skripte, rasporedi prioritete za kolegije, a najviše uči za vikend i navečer jer ima dva treninga na dan.  Kada ne trenira i ne uči obavlja sve kućanske poslove, voli čitati, gledati filmove i serije, a obožava i odlaske u prirodu.
– Ne volim izlaziti. Ne sjećam se kada sam zadnji put bila “vani” i, iskreno – ne fali mi to. Osoba sam koja će za vikend radije biti u krevetu i pogledati neki dobar film, seriju ili provoditi vikend sa svojima najmilijim.

Kad ti krila samo rastu
Sara Kolak i Sandra Perković velike su prijateljice, a potpuno su “razminirale” tradicionalno poimanje tzv. ženstvenih sportova.
– Za mene je sport sport, kaže Sara. – Nikada nisam gledala bacanje koplja kao neženstvenu disciplinu. Najvažnije je baviti se onime što voliš,  jedino se želim dokazivati sebi.

Kaže da je „jednostavan tip“ i da je navikla sportski se odijevati – tako se najbolje osjeća.

– To sam ja! Iskreno, nisam još navikla biti lijepo sređena, u haljinama, štiklama (smije se).
No s velikim uspjehom došao je i veliki interes javnosti i medija pa i sve češći editorijali, prijemi, događanja...
– Za mene je to velika promjena na koju se tek trebam naviknuti, ali - uživam!
Nastoji jesti što kvalitetnije. Sama kuha i brine o prehrani. Najviše voli voće i povrće i kaže da „tu nema granicu“. Najvažnije je da ima tri obroka dnevno.

– Najdraži mi je jutarnji dio. Doručak i obavezno kava! Ručak uvijek pripremim dan ranije a večera je uvijek lagana, kaže.
No kada dolazi doma u Ludbreg mama joj kuha ono što voli. Jako joj je važna podrška obitelji, no u zadnje vrijeme je doma samo vikendima, ovisno o treninzima.
– Prijatelji su uglavnom na fakultetima u drugim gradovima pa se skupimo tek kad ispiti prođu ili za blagdane. Tako nadoknadimo sve uza šalicu dobre kave koja traje i traje. Unatoč obavezama ostali smo svi u kontaktu.

Obitelj joj daje ogromnu podršku.
– Ne znam što bih bez njih i njihove podrške, kaže Sara, koja priznaje da nikada ne isključi mobitel jer postoje osobe za koje je dostupna od 0 do 24.
A ljubav? Priznaje nam da postoji posebna osoba u njezinu životu.
– Osoba bez koje se sada ne mogu zamisliti. Teško je riječima opisati tu količinu podrške i razumijevanja koji utječu pozitivno na mene i moj rezultat.   

Kaže da nas sport odgoji na jedan poseban način.
– Vidim svoj put jasno i imam jasno određene ciljeve, ali naravno živim dan po dan. Prštim energijom i pozitivom jer volim ono što radim! I zbog ljudi koji su oko mene. Imam sve što se može poželjeti od svojih najmilijih. Oni su moja krila.
Okruženoj podrškom i ljubavlju, ovoj krasnoj djevojci krila samo rastu i nose ju sve više i dalje.