Životna priča Ivana Enjingija zavređuje da se o njoj filmovi snimaju i romani pišu. Sve to na slikama i u poznatim pričama lijepo izgleda, no put do uspjeha mu je bio teži nego što bi se moglo i pomisliti. Zapravo on i nije uživao u naslijeđu i ništa mu nije s neba palo. Većinu obiteljskog «blaga» nikad nije uspio vratiti. Nije dobio ni sve njive plodne, a ni vinograde rodne! Imao je samo tri godine kad su ga s obitelji 1943. partizani istjerali iz kuće, imanja i svega onoga što su njegovi godinama stvarali. Ivanova oca su ubili, majka je godinama potom nadničarila da bi prehranila obitelj, a i potom se mu i sedamdesetogodišnjeg djeda komunisti otjerali na prisilni rad.
>nadničario sam za tri kriške kruha
- Ništa nismo imali, preko noći su nas razorili i uništili. Kako bih preživio morao sam raditi i stoku čuvati i to za najviše tri kriške kruha na dan, priča nam Enjingi bez imalo ljutnje i ogorčenja. Bila su to olovna vremena koje je trebalo preživjeti. Ono najvažnije, obiteljski kod i želju za uspjehom i ostvarivanjem vrhunskih rezultata, mali je Ivan naslijedio. Bilo je to zapravo i najvrednije, jer cijeli je njegov život potom bio posvećen tom cilju. Početkom pedesetih stanje se nešto malo popravilo za obitelj Enjingi, a Ivanovi baka i djed još su jednom odlučili početi iz nule i prestati tada raditi za druge i početi iznova obiteljski posao.
Živjeti u državi gdje si mogao imati najviše 10 ili 20 hektara, gdje se na poduzetnike gledalo kao na kulake i klasne neprijatelje nije bilo nimalo poticajno. Usprkos svemu, Ivan je, ponajviše uz baku, učio posao. Ona ga je bodrila da ne posustaje i da će se jednoga dana sve promijeniti i da će i obitelj Enjingi ponovo biti pojam za poduzetništvo, upornost, uspješnost...
- Da, uspio sam i to u socijalizmu, iako mi pedigre baš i nije bio najbolji. I nije bilo sve tada tako crno kao što mnogi pokušavaju prikazati. S vremenom bilo je sve više mogućnosti i mi smo se razvijali. Bilo je tu ograničenja, ali nije da se nije moglo. Danas je sve toliko birokratizirano, odluke se donose sporo ili nikako. Nekada je cijeli naš rajon imao samo jednog milicajca a sad imamo i više od 200 policajaca, priča Enjingi koji je već u kasnim šezdesetim postao jedna od dva najbolja jugoslavenska vinara. Bio je prvi koji je još 1972. prestao prodavati vino u bačvama, već ga je prodavao u bocama. Upravo je on prvi u Jugoslaviji počeo koristiti talijanske inox posude u podrumima. Bio je i prvi koji je pokrenuo ekološku proizvodnju i to već 1985., a od zaštitnih sredstava i tada i danas koristi samo ona klasična, bakar i sumpor u minimalnim količinama. Danas se njegovi vinogradi stariji od 35 godina brižno čuvaju zbog izuzetne kvalitete koju daju, a novi nasadi se podižu u gustom sklopu do 8500 trsova. Bez imalo sustezanja i s ponosom priča kako je većinu stvorio u onoj državi. Tada se roba plaćala u roku od 15 dana, a oni koji to nisu činili bivali su isključeni iz biznisa. O možda i najvećoj pošasti u Hrvatskoj, onoj neplaćanja računa, koje je mnoge otjeralo u propast Ivan Enjingi govori: - Što mogu kupcu? Moliti se jedino da mi plati. Ako neće platiti, nikome ništa. Lopovi samo mijenjaju firme, promijene naslov i tjeraju dalje. A što reći o pravosuđu koje ništa ne čini da gone lopove, a ne firme!
>sve radi svojim rukama
- Zbog svega navedenoga Ivan Enjingi državi ne vjeruje i ne trudi se uzeti ni kune poticaja. Drži kako je to posve pogrešno i kako dobar gospodarstvenik i seljak mora biti podržavan, ali ne tako da "mazne" poticaje i da ništa ne napravi.
Navikao je Ivo kroz godine da sam sebi najviše vjeruje i da se uzda u se i u svoje kljuse (Sokola). Kako kaže, ima previše godina da bi se hrvao s birokracijom, gubio u papirima i ubijao. Kredita je imao, a i tuđih koje je morao vraćati, a i još neke od njih vraća. Za banke tvrdi da nisu nimalo hrvatske već lihvarske i da su tu kako bi nas opljačkale.
Njegovo je veliko zadovoljstvo to što je sve stvorio isključivo svojim rukama. Danas upošljava 20, uglavnom mladih ljudi i nikada ni za koga i nizašto nije dobio ni kune poticaja. A o njima misli sljedeće: - Ovi poticaji koji se daju, nisu dobri i ja sam protiv njih. Sve u poljoprivredi što se proizvede, mjerljivo je. Sve što prođe preko računa i što država dobije svoje, da se tu dio vrati, bilo bi dobro, a ne ovako. Mnogi uzimaju ogromne površine, a onima kojima treba zemlja, koji zaista rade, ne mogu je dobiti. Zbog svega navedenoga Ivan Enjingi državi ne vjeruje i ne trudi se uzeti ni kune poticaja. Zarobljen poslom i svojom misijom Enjingi je nerijetko imao nesporazume i s najbližima. Preko nerazumijevanja je šutke prelazio i nosio u sebi gorčinu što nažalost ništa na svijetu ne može biti posve idealno. I ne voli pričati o tome, no kratkim i briljantnim rečenicama daje do znanja da oprašta, da zna da se putevi i najdražih obiteljskih članova znaju razilaziti.
Kad ga pitate, a gdje vam je sin koji je bio i u politici, nonšalantno odgovara: - Da vam pravo kažem, ne znam. Dugo ga nisam ni čuo, ni vidio. Jednako tako nije govorljivi ni kad spomenete rastavu sa suprugom s kojem je zajednički i šutke gradio Enjingijevo carstvo. I kako podnosi samoću? Teško, no ne žali se. Ima on Sokola, a i četiri unuka. Samo zna dobaciti: - Ako netko hoće nešto više napraviti, ne smije ga nitko smetati. Bolje se rastati nego da netko nekoga trpi, a ne dao Bog da trpi i posao, jer to je onda propast.Imam četvero unučadi, pa tko bude najbolji…
>i moj djed radio je isto
Fenomenalna je priča tog mirnog čovjeka Zlatne doline koji zna da je njegov život na ovome svojevrsna misija. Jer što reći za sedamdestosamdestogodišnjaka koji i dalje podiže nove vinograde i laserskom sadnjom zemlji daruje nove sadnice. Njemu je to normalno te kaže: - A što bih trebao pa moj djed je u 78. sadio i hrastove!
I teško je zaobići i razgovore o supstratu njegova života, o vinu kojem je posvetio život cijeli.
Gotovo je 20 godina prošlo od ručka s Ivanom Enjingijem u tada novootvorenom restoranu Marijino zvono iza zgrade Hrvatske radiotelevizije. Ne sjećam se što smo jeli, ali pamtim da smo pili njegovu graševinu kasne berbe koja je tih dana bila na akciji. U pola razgovora, Enjingi se zagledao u nekoga iza mene i krenule su mu suze. Okrenuo sam se i vidio kako gost toči mineralnu vodu u Enjingijevu graševinu.
- Vidiš ti ovo. Ja se toliko trudim da izvučem najbolje što grožđe može dati, a ljudi to vino razrjeđuju s vodom, kao da je riječ o sirupu, rekao je uobičajeno polako Ivan Enjingi. Nije problem u gemištu. To je lijepo piće kad se odabere pravo vino, lagano, nježnih aroma i izraženije kiselosti. Enjingijeve graševine kasnih berbi vina su sasvim drukčijeg stila: punog tijela, izraženijih alkohola, jačeg mirisa... Od njih gemišt jednostavno ne može biti dobar, a dodavanjem mineralne i vino će se razvodniti pa će malo što ostati od ljepota koje nudi samo.
>najveća su mu strast vina
Nije mi to bio prvi susret s čarobnjakom iz Hrnjevca, između Kutjeva i Požege, ali prvi put smo bili u malom društvu pa se vidjela strast koju posvećuje vinu. Gotovo jedinstvena strast, uvjerio sam se puno puta poslije tog susreta, u Enjingijevu podrumu. Pokušavam stati i pozdraviti ga svaki put kad prolazim kraj njegove vinarije, a zamišljeni polusatni susret i čašica vina obično prerastu u festival najboljih vina.
- Kušaj ova iz boce... Sad ćemo mlada iz tanka koja tek rastu... A mogli bi i neko iz arhive... Idemo nešto pojesti pa ćemo nastaviti..., tako izgleda prvi dio kušanja.
Poslije jela se uživa u vinima koja će se za mjesec dva sljubiti s drugima u bijelo ili crno Venje. To su mješavine sorata s istoimenog položaja. U bijelom su graševina, rajnski rizling, sivi pinot traminac mirisavi, a u crnom Zweigelt, frankovka, crni pinot, cabernet sauvignon i merlot. Ove godine slavi se 20. obljetnica prve berbe, tad je bilo samo Venje bijelo, a osvojilo je dosad najveće priznanje za hrvatska vina.
Bilo je prvi Decanterov svjetski prvak u kategoriji mirnih bijelih vina do 10 funti. Odlična je godina bila, a čokoti mladi pa nije bilo grožđa da svaku sortu radim posebno, pričao je poslije Enjingi. Odlučio je napraviti mješavinu sorata kao što se nekad radilo u njegovu kraju. Isprva, prisjeća se, nije bio zadovoljan, no kako su godine prolazile, vino je bilo sve bolje. Prijatelj Ivo Ivaniš, sommelier iz Cavtata, nagovorio ga je da pošalje vino na ocjenjivanje u London i stigla je titula svjetskog prvaka. To je vino malo ljudi pilo. Nije ga prodavao, držao ga je za prijatelje. Poslije su na tržište izašle berbe 2002., 2003., 2004., 2007. i aktualna 2008., a 2006., koja je bolja od 1998., u prodaju će sad. To Venje ima 12 godina i pokazuje Enjingijevu vinsku filozofiju. Vino se radi u vinogradu i treba pustiti grožđe da sazre do kraja, a u podrumu se pazi samo da nešto ne pođe krivo. I treba pustiti vino da sazre do kraja. Isto toliko sazrijevalo je i crno Venje i izvanredno je. Mirisna bomba, okus pun, naprosto ga se ne može “isprati” iz usta, ako to itko i poželi. Ivan Enjingi zadovoljan je tom berbom, no ne sasvim. Nedavno je posadio tisuće trsova frankovke, a sad, u 80. godini, i cabernet sauvignon, cabernet franc i merlot na novom položaju koji zove Venje 3. Ti čokoti punu snagu imat će kad Enjingi napuni 90.
S obzirom na to da i vino treba i deset godina sazrijevati, pit ćemo ga kad vinaru bude 100. Poznavajući ga, sadit će on još, ako ocijeni da će mu tako i vina biti bolja. I nek sadi, dulje će živjeti. A ni meni ne pada na pamet umirati prije nego probam sva njegova vina.

Uporan je u naumu da radi ono što voli, da ostavi nasljednicima svijet, vinograde, podrume, pašnjake..., boljim nego što ih je našao. I nema toga tko će ga na tom putu zaustaviti pa iako mu to bili i oni vrlo bliski.